Tetka ubijene Nizame: “Šta sam mogla kad policija kaže – “Neka je Nizama kući, mi smo blizu”

Pobjegla od nasilnika

Svako jutro, svako moje buđenje imam osjećaj da je tu negdje vidim kako plače, a ja joj ne mogu pomoći, kazala je za “Avaz” Nizamina tetka Zijada Vuković – Pamuković. Svaki dan Zijada iz sjećanja vraća događaje od 4. do 11. avgusta, kada je Nizama pobjegla od nasilnika, kada su sa situacijom bile upoznate sve institucije i kada je bilo vremena da se nešto poduzme. Nakon svega, nije zadovoljna istragom koja je provedena.

“S moje strane gledišta, ništa nije urađeno. Ne može niko da ne bude kriv, a da niko ništa nije uradio tih dana. Znate koliko je sedam dana kad vodite borbu s nekim i čekate da vam dođe na vrata. Pa gledate svoje dijete u krvi, jedno da ti odvodi, a ne možeš ništa uraditi. I na kraju meni da kažu: ‘Da se to desilo u mojoj kući, uradio bih drugačije’. Šta sam ja, jedna žena, u tom trenutku mogla da uradim?! Da sam mogla, uradila bih.”

— Zijada Vuković – Pamuković

“Šta sam mogla da uradim kad mi policija kaže – neka je ona kući, mi smo blizu, doći ćemo i pomoći. Ja sam tim riječima vjerovala. Živjela sam 20 godina u Italiji, nisam znala ko je taj čovjek. Njega je kompletan grad poznavao, da mi je bilo ko iz policije rekao da je vodim negdje iz svoje kuće, ja bih to uradila. Tako bih zaštitila i nju, i sebe i svoju porodicu.”

Najviše boli što se desilo u njenom domu

Najviše od svega boli upravo činjenica da se sve desilo u njenom domu, gdje je Nizama pokušala pronaći zaštitu. Nakon niza poziva i prijetnji ubica je s pištoljem došao pred njenu kuću, a nakon što je ušao na balkonska vrata, prišao joj s pištoljem i pitao gdje je Nizama. Pokušali su je spasiti, ali je pucao i na njih. Zijadin sin je tada ranjen.

Kome da se obratimo

“Svaki put ponavljam da je prije toga prvo kontaktirana Sigurna kuća, pa Centar za socijalni rad, pa smo išli u policiju u Srebrenik, pa u policiju u Gradačac. Ne znam kome smo više trebali da se obratimo. U petak smo prijavili, prošao je vikend, pa joj u ponedjeljak ponudili sigurnu kuću, ali je ona rekla, zašto da idem da zauzimam mjesto, kad su mi ovdje rekli da sam sigurna kod tetke, da će me zaštititi. To je policija rekla da ona bude kod mene, bio je muž sa mnom. To je moje dijete bilo, tako sam je gledala.”

“Ne samo nju, bilo koja majka da mi pokuca na vrata, pružila bih joj utočište. Mislim da je to ljudski.”

Događaj koji je zgrozio javnost u BIH i regionu pokrenuo je talas protesta sa zahtjevima da sistem konačno počne štititi žrtve nasilja. Bunt je u međuvremenu splasnuo.

“Kažu da se nešto promijenilo, da pomaka ima, iako sam i ja lično imala neke prijetnje. Nisam prijavila, ali sam obavijestila policiju, skrenula pažnju. To je bilo prije tri – četiri mjeseca, ali još uvijek nikakav odgovor nisam dobila, nešto da me smiri. Ne tražimo da neko sjedi pored mene 24 sata, ali bar neke riječi utjehe.”

Istraga i vještačenje

Nakon trostrukog ubistva u Gradačcu, mobitel trostrukog ubice poslan je na vještačenje. Istražitelje je zanimalo s kim je bio u kontaktu tih dana, posebno u noći prije ubistva, jer je bilo važno utvrditi ko mu je otkrio lokaciju na kojoj se Nizama u tom trenutku nalazi. Prema informacijama koje do danas ima porodica, sadržaj mobitela ni do danas nije poznat.

Neće odustati

Dani avgusta najteži su u njenom životu, ali poručuje da od borbe za sistem koji će reagirati brže i adekvatnije neće odustati.

“Ja živim u kući gdje se sve desilo, nije to baš tako jednostavno. Da niko za to nije kriv, ne mogu da shvatim. Ama baš niko, iako ne znam šta je neko uradio za nas. Mnogo je žrtava već palo. Valjda ćemo se probuditi iz ovog svega. Nekad nemam riječi, ne znam više ni šta da kažem. Sama ne mogu promijeniti svijet.”