Ako želimo razumjeti šta se dešava oko raspodjele prihoda od indirektnih poreza, moramo stvari posmatrati hladno i racionalno, a ne impulsivno i navijački.
Vlada Federacije je u julu podnijela tužbu Sudu BiH protiv Republike Srpske i Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje zbog neosnovanog bogaćenja. Federacija potražuje više od 73 miliona KM koji su, prema zakonu, trebali završiti u njenom budžetu. To nije politički potez, nego ozbiljan pravni korak – prebacivanje borbe u institucije, tamo gdje se donose presude, a ne prave blokade.
Tu se jasno vidi razlika između Trojke i SDA. Nikšić i Konaković odlučili su da probleme rješavaju kroz sud, zakon i državne institucije.
To je pristup koji Sjedinjene Američke Države i Evropska unija podržavaju, jer njih ne zanima ko je na vlasti – zanima ih da se poštuje pravni poredak i da država funkcioniše bez blokada i ucjena. Upravo takav pristup bio je ključni preduslov i za ukidanje sankcija Dodiku i njegovim ljudima.
U tom okviru nastaje i taktička zamka za Dodika. Ako Sud BiH presudi u korist Federacije, Republika Srpska će morati ili poštovati presudu i time priznati pogrešnu raspodjelu novca, ili će je ignorisati i otvoreno se sukobiti sa državnim sudom, Visokim predstavnikom, Amerikancima i Evropskom unijom. U oba slučaja pritisak ide na Dodika i Republiku Srpsku, a ne na Federaciju.
To je taktika bez otvorenog pritiska, ali osmišljena tako da Dodik završi u situaciji gdje je svaki potez strateški štetan. Šta god da uradi, nanijet će štetu samom sebi.
S druge strane, SDA i Krnjić guraju stari model – blokiranje rada Upravnog odbora, podizanje tenzija i stalno stvaranje kriza.
To se predstavlja kao „borba za Federaciju“, ali u praksi ruši jasnu poruku koju Trojka gradi: da se problemi rješavaju kroz institucije, a ne kroz ucjene. Tako se Bošnjaci ponovo guraju u ulogu onih koji ruše procese, što je godinama bio najveći teret SDA.
Ako bi Trojka popustila tom pritisku i krenula putem blokada, završila bi tačno tamo gdje je SDA bila 25 godina: kao akter koji stalno proizvodi krize i gubi povjerenje međunarodnih partnera. A najveći gubitnik opet bi bila država – baš kao u periodima kada su blokade bile „normalna“ politička metoda.
Zato je danas ključna razlika jednostavna: rješavanje problema kroz institucije jača državu, a blokade je vraćaju unazad.
Da li je Zijad Krnjić postupio pravilno vidjet ćemo za par mjeseci, do tada nam ostaje “stand by”.
