Broje se bojeve glave
Među evropskim saveznicima sve češće se postavlja pitanje koliko je dugoročno sigurno oslanjati se na američku zaštitu. U jeku rata u Ukrajini i rastućih napetosti s Moskvom, evropski politički vrh sve otvorenije raspravlja o budućnosti nuklearnog odvraćanja na kontinentu.
Za razliku od Sjedinjene Američke Države i Rusija, koje raspolažu hiljadama nuklearnih bojevih glava, evropski nuklearni kapacitet znatno je skromniji. Nuklearno oružje posjeduju samo Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, i to u broju koji se mjeri stotinama, a ne hiljadama.
Dodatnu zabrinutost izazvale su ranije izjave bivšeg američkog predsjednika Donald Trump, posebno njegovi kritički tonovi prema NATO savezu i naglašeni transakcijski pristup međunarodnim odnosima. Zbog toga se u evropskim prijestolnicama sve glasnije razmatra koliko je održivo dugoročno oslanjanje na američki “nuklearni kišobran”.
Nova evropska nuklearna realnost
Stručna grupa u izvještaju pripremljenom za Minhenska sigurnosna konferencija upozorila je da se Evropa mora “hitno suočiti s novom nuklearnom stvarnošću” u svjetlu, kako navode, ruskog nuklearno potkrijepljenog revizionizma.
Njemački kancelar Friedrich Merz otkrio je da vodi “povjerljive razgovore” s francuskim predsjednikom o evropskom nuklearnom odvraćanju. S druge strane, britanski premijer Keir Starmer poručio je da britanski nuklearni kapacitet već služi kao zaštita i za ostale članice NATO-a, uz dodatno jačanje saradnje s Francuskom.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte odbacio je ideju potpune zamjene američke nuklearne zaštite, ističući da je američko odvraćanje i dalje krajnje jamstvo sigurnosti, dok su evropske rasprave dopuna, a ne alternativa.
I zamjenik američkog ministra odbrane Elbridge Colby naglasio je da se prošireno američko nuklearno odvraćanje i dalje primjenjuje u Evropi, uz poruku da razgovori o većem evropskom doprinosu moraju biti promišljeni zbog rizika od širenja nuklearnog oružja.
Pitanje koje više nije tabu
Tema nuklearnog naoružanja godinama je bila osjetljiva u mnogim evropskim državama. Međutim, rat u Ukrajini i strah da ambicije Moskve neće stati na toj zemlji doveli su ovo pitanje u središte političkih rasprava. Pojedini zvaničnici upozoravaju da bi i druge zemlje, pa čak i članice NATO-a, mogle postati meta pritisaka ili destabilizacije.
Izvještaj Minhenske sigurnosne konferencije ponudio je pet mogućih pravaca djelovanja, uz jasnu poruku da nijedno rješenje nije bez rizika. “Ne postoji jeftin ili bezrizičan izlaz iz evropske nuklearne situacije”, navodi se u dokumentu.
Pet mogućih scenarija
Među razmatranim opcijama su:
1. Nastavak oslanjanja na američki nuklearni štit.
2. Snažnija integracija britanskog i francuskog arsenala u evropsku strategiju.
3. Zajednički razvoj evropskog nuklearnog kapaciteta.
4. Povećanje broja država s vlastitim nuklearnim oružjem.
5. Jačanje konvencionalnih vojnih snaga kao snažnog nenuklearnog sredstva odvraćanja.
Autori izvještaja smatraju da je zadržavanje postojećeg modela, uz oslanjanje na američku vojnu nadmoć, kratkoročno najizvedivija opcija. Ipak, malo je onih koji vjeruju da Evropa u skorije vrijeme može samostalno preuzeti potpunu odgovornost za nuklearno odvraćanje.
Finski ministar odbrane Antti Hakkanen ocijenio je da bi veća evropska ulaganja u francuske i britanske kapacitete bila pozitivna, ali je upozorio da potpuna kompenzacija američkog odvraćanja “u ovom trenutku nije realna”.
U međuvremenu, francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je govor o budućnosti francuske nuklearne doktrine, u kojem bi mogao predstaviti model bliže saradnje s odabranim evropskim državama kroz zajedničke vježbe i sigurnosne aranžmane.
Evropa se tako nalazi pred strateškom prekretnicom: između oslanjanja na postojeći američki štit i traženja vlastitog, autonomnijeg modela nuklearnog odvraćanja.
