Prije tačno deset mjeseci Narodna skupština RS usvojila je niz zakona koji su ubrzo kasnije, u suštinskom preispitivanju, od strane Ustavnog suda BiH proglašeni neustavnim.
Ti potezi, na prvi pogled, činili su se kao otvoreni izazov pravnom poretku Bosne i Hercegovine. Međutim, deset mjeseci kasnije, isti taj zakonodavni dom donosi odluke kojima osporava legitimitet Suda BiH, Tužilaštva BiH i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Milorad Dodik nije “povukao ručnu kočnicu” niti se predao pred sistemom. Naprotiv, riječ o promišljenoj i strateškoj igri.
“Radi se o dogovoru Milorada Dodika sa zapadnim silama gdje je on pravio niz poteza koji su neustavni, nelegalni, uz punu svijest da ne mogu kao činjenica na terenu.
Razlog za njegove neustavne poteze je stvaranje prostora za nove pregovore sa međunarodnom zajednicom i on je to uspio zato što Trojka nije htjela da ga hapsi.“
Ključni trenutak je bio izostanak represije.
“U martu su odlučili da niko ne bude uhapšen fizički, nego da se ustavni poredak održi, i normalno je bilo da će međunarodna zajednica pregovarati s Dodikom s pozicije koju je on imao inicijativu. Te nelegalne i neustavne akte je mogao da povlači na osnovu kompromisa i na kraju smo tome i svjedočili. Dodik je ostao u sedlu, jednako jak ako ne i jači, a BiH je, pokazalo se, uspostavila princip da se o Ustavnom poretku može pregovarati.“
Dodik je pravio neustavne poteze, ali s punom sviješću da ih neće moći trajno nametnuti. Cilj nije bio urušiti državu, već stvoriti prostor za pregovore.
“Ono što je posebno intrigantno je činjenica da međunarodna zajednica, ili kako Bajrović kaže ‘Trojka’, nije posegnula za direktnom represijom. Umjesto hapšenja ili sankcija, Dodik je ostavljen u pregovaračkoj igri, što mu je omogućilo da održi političku poziciju i, zapravo, pregovara s međunarodnim akterima iz pozicije snage.”
Ovakav scenario razotkriva alarmantnu dinamiku u kojoj se zakonodavni okvir, kako se navodi, može pregovarati kao “plišana igračka”.
“Dodik je, u ovoj šahovskoj igri, izašao nepovrijeđen, ali i potencijalno jači, dok BiH i međunarodna zajednica balansiraju između prinude i kompromisa. Ostaje princip da se o Ustavnom poretku može pregovarati, što je istovremeno i upozorenje i refleksija trenutne političke stvarnosti u zemlji”, zaključuje Bajrović.
