Šta reći, a biti pristojan, nego: Hebo vas identitet!

Ništa tako ne spaja Hrvate i Srbe kao kultura groblja, ne zna se čiji političari prednjače u obilaženju grobišta i patetično se, uvijek u pratnji crkvenih lica, klanjaju samo svojim „nevinim žrtvama“, mahom iz onoga pretpotopnog rata.

Pa dok su Srbi skloni masovkama, na primjer litijama, ono kad se uokolo vuku kostimirani popovi, a za njima jecajući vjernici i tekući političari, dotle su Hrvati, kao, na malo višem, „akademskom“ nivou, i dosjetili se evo da iz Rima, gdje je živio i umro, dopreme ostatke stanovitog Filipa Lukasa u njegovo rodno selo, blizu Splita. Jer Crkva smatra da dotični spada „među četiri najveća intelektualca svoga vremena“. Nisu nam saopćili tko su preostala trojica, ali ovaj da je bio predsjednik Matice Hrvatske sve do 1945., dakle baš u sjajno vrijeme hrvatskog intelektualizma što ga je njegovao fašistički režim Nezavisne Države Hrvatske, a čiji je apologeta bio upravo taj Lukas. Tako je 1941., u društvu ministra bogoštovlja i autora rasnih zakona, Mile Budaka, „akademik“ Lukas tumačio kako je „hrvatski narod u borbi za slobodu pridonio beskrajne žrtve, a današnji uspjeh ima se zahvaliti heroizmu mnogobrojnih stradalnika“.

Ustaški logori za identitetsku nečist već su bili u funkciji, pa Lukas „uspjeh“ svoje fašističke države zahvaljuje ponajprije Poglavniku NDH porukom: “Neka bog ispuni Poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić“.

Ne znamo gdje je bio gospon Bog dok je dosljedno ostvarivao ustaške želje u logoru smrti Jasenovac, ali Lukasu je svakako pomogao jer je na vrijeme zbrisao preko granice, skupa s najdražim Poglavnikom, a potom u Rimu mirno živio do smrti i valjda cmoljio nad neostvarenim teritorijalnim pretenzijama NDH prema Bosni, kakve je skrojio u svom udžbeniku Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske, iz 1942.

„Filip Lukas odlikovao se čovjekoljubljem, domoljubljem, etičnošću i demokratičnošću. Volio bih da ove kvalitete odišu u ljudima današnjeg doba“, bestidno je izjavio nadbiskup splitsko-makarski prilikom transporta u Hrvatsku Lukasa u prahu, pa nastavio baljezgati, kao da je na ustaškom mitingu ’42., kako je taj „Hrvatsku ljubio i u zgodno i u nezgodno vrijeme“ – da, doista „nezgodno“ neko vrijeme za etnički nečiste građane tadašnje ustaške države – no nadbiskup vjeruje da će ga „Gospodin nagraditi za sve ono dobro što je činio kao čovjek i domoljub“.

Nemjerljiva je stoga zlokobnost ovdašnje Katoličke crkve, a što je čini tako bliskom pročetničkoj Crkvi u Srbiji gdje su također, uz njenu pomoć, sudski rehabilitirani vođa četničkog pokreta Draža Mihailović i Milan Nedić šef kvislinške ratne vlade. I ovdje je 2017. pravdoljubivi sud u Zagrebu poništio smrtnu presudu iz 1945. tome Lukasu, minornom intelektualcu, ali velikom poborniku ustaškog pokreta. I to na zahtjev udruge U ime obitelji, konzervativne, profašističke grupacije, no dovoljno moćne da joj pravosuđe, kao sluga izvršne vlasti, izađe u susret, pa se tako još jedan ustaša makar i mrtav vratio majčici domovini. Uz potpunu rehabilitaciju od strane visokih crkvenih krugova.

A da je živ, taj Lukas, nikako mu po volji ne bi bio onaj impozantni kameni cvijet, simbol ustaškog logora Jasenovac, baš kao što se ne sviđa ni Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi čiji vladika, neki Jovan, prezirno tvrdi da „betonski cvet nema jasno značenje“, a i da se „ne zna na koga se odnose stihovi I. G. Kovačića“, usput kazano stradalog baš od četničke kame. Zato je, kaže, „Crkvi dopušteno da preuzme svoju ulogu oko Jasenovca, jer Crkva daje kolektivni identitet najvećem delu žrtava“.

Ako si ateist, podrazumijeva se da si govno bez identiteta. Uostalom, čitava se ideologija na ovim prostorima, i kad je o mrtvima riječ, bezobzirno svodi isključivo na identitetsko razvrstavanje, a budući da je u Jasenovcu stradalo najviše Srba, doduše i krštenih i nekrštenih, red je da o njima brine srpska crkva, oni ostali mučki pobijeni, recimo Romi, njih više od 16.000, ili hrvatski komunisti ionako su nevažna identitetska gamad. I zato će upravo Srbija sagraditi u Jasenovcu mnogo lepši spomenik, a „povodom 80 godina od osnivanja logora Jasenovac i obnove spomen kompleksa manastira Jasenovac, dogovorio sam da se na prostoru Donja Gradina izgradi veliki memorijalni centar“, blebeće srpski predsjednik Vučić, prema kojemu bi to „trebalo da bude svesrpsko svetilište u koje bismo uložili veliki novac, jer srpski narod pamti i ne stidi se svojih žrtava“, zaključuje srpski Vožd.

Koji je, nakon nacionalističke ideje svesrpskog sveta, a koju dakako mirnim putem ne može ostvariti, sada odlučio ujediniti i sav podzemni srpski svijet, pa graditi svetište tik s druge strane memorijalnog centra Jasenovac, u Bosni, na području mračne Republike Srpske. Čiji gazda ne priznaje genocid u Srebrenici, jer „kolektivni identitet“ tamošnjih žrtava nije srpski.

A sad je, ajme, čak i vođa Srba u Hrvatskoj, moj prijatelj Milorad Pupovac, našao konačno svoj izgubljeni vjerski identitet, te ga obznanio fotografijom, u nježnom zagrljaju s patrijarhom SPC-a Porfirijem. I zato, što reći, a biti pristojan, nego: Jebo vas identitet!

Mladina