SREBRENICA NAKON 30 GODINA: Izdaja i tišina oružja – Historija BiH “po mjeri” politike

Gdje je bila Armija BiH kada je kolona smrti krenula kroz šume, kada su kamioni zavezivali oči, kada su rafali utihnuli jedino pred rovokopačima?

Ovo pitanje nije samo vojno – to je pitanje ljudske savjesti, sistema, struktura i onih koji su znali, a nisu djelovali.

Srebrenica je bila prepuštena zvijerima

Kada je Ujedinjeni narodi proglasili Srebrenicu zaštićenom zonom 1993, stanovnici su vjerovali da su pod zaštitom civilizacije.

Naoružana 28. divizija Armije BiH je razoružavana, život unutar enklave sveden je na preživljavanje. Nije bilo oružja, municije, hrane, lijekova – ni moralne, ni fizičke mogućnosti za ozbiljnu odbranu.

U međuvremenu – svijet je gledao

Uloga UN-a, prije svega holandskog bataljona, bila je poraz civilizacije. Ne samo što nisu reagovali – nego su otvorili kapije.

Sarajevo je šutjelo

Šta je s Armijom BiH? Sa Predsjedništvom? S vrhovnim komandantom? S Generalštabom?

U danima dok se genocid pripremao, ni jedna jedinica iz centralne Bosne, iz Tuzle, Kladnja ili Krajine nije mogla, smjela ili htjela krenuti prema Srebrenici.

Vojno, možda je to bilo nemoguće. Ali da li je ikome ozbiljno palo na pamet da pokuša?

Da probije obruč?

Da napravi simbolički manevar koji će reći: niste sami?

Tadašnje političko Sarajevo bilo je tiho. Pretiho. Ta tišina je i danas bolna, ZAŠTO?!

Mit o “žrtvovanju za veće ciljeve”

Sejo Omeragić: Zašto Bošnjaci lažu o Srebrenici

Postoje stotine i stotine dokaza o pokušajima najmoćnijih država da se Srebrenica, Žepa i Goražde razmijene za teritorije osvojene od Karadžićevih Srba. Bilo kakve tvrdnje o “domaćoj izdaji” Srebrenice vicevi su bošnjačkih nezavisnih intelektualaca. Svari postaju samrtno ozbiljne kad se sagledaju posljedice ovih višegodišnjih intelektualnih ispada.

Već tradicionalno, uoči 11. jula, na godišnjicu strašnog genocida u Srebrenici, na scenu stupaju primitivne bošnjačke sveznalice, koje redovno tvrde da je Alija Izetbegović izdao Srebrenicu i dijelio Bosnu.

Okrivljavaju ga uobičajeno da je on smislio razmjenu teritorija Srebrenice i Žepe za predgrađa Sarajeva Vogošću i Ilijaš i da je to ključni dokaz da je dijelio Bosnu i Hercegovinu.

Je li to odgovor bošnjačkih, bajagi nezavisnih, intelektualaca na Rezoluciju o Srebrenici? Treba li sada i taj međunarodni čin istine dovesti u sumnju? Zar oni ne vide u kakvu opasnost s takvim tvrdnjama dovode ovu državu i bošnjački narod?

Šta stvarno kažu činjenice o razmjeni enklava za Vogošću i Ilijaš?

Postoje stotine i stotine dokaza o pokušajima najmoćnijih država da se Srebrenica, Žepa i Goražde razmijene za teritorije osvojene od Karadžićevih Srba.

U uvodu šokantne knjige Florence Hartmann Krv realpolitike svjetski slavni novinar Ed Vulliamy piše da su “Britanija i SAD znale šest nedjelja prije masakra da će enklave pasti, ali da su odlučili da ih žrtvuju u svojim pokušajima da dođu do mirovnog rješenja”.

Srbi su izdali nekoliko vojnopolitičkih direktiva, pa i Direktivu 7, od 8. marta 1995. godine kojom se naređivalo “trajno uklanjanje bosanskih Muslimana” iz sigurnih zona. Pred Skupštinom bosanskih Srba Ratko Mladić je izjavio: “Jedino što me zanima je da Muslimani potpuno nestanu.”

Radovan Karadžić dodao je da će biti “krvi do koljena”

Bošnjački intelektualni avlijaneri mogu slobodno zaključiti da Mladić i Karadžić nisu dijelili Bosnu i Hercegovinu. Oni su je htjeli cijelu, bez Bošnjaka.

Ed Vulliamy je zbog Direktive 7 upozoravao da su politike SAD-a, Velike Britanije i Francuske svojim planovima odlučile žrtvovati Srebrenicu u pokušaju da, po svaku cijenu, dođu do mirovnog rješenja.

Nekih šest sedmica prije pada Srebrenice američki diplomata Robert Frasure izvijestio je Washington da Milošević neće prihvatiti mirovnu mapu ako se sigurne zone ne ustupe Srbima.

“Njegov šef, Antony Lake, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, preferirao je revidiranu mapu kojom se Srebrenica ustupa Srbima, a iz Direktorata Bijele kuće pozvali su da se UN-ove trupe ‘izvuku iz ranjivih pozicija’ – ergo sigurnosnih zona”, napisao je Ed Vulliamy.

Francuska i Britanija su se složile, a Malcolm Rifkind, britanski ministar odbrane, tvrdio je da su sigurne zone “neodržive”. U velikom broju diplomatskih depeša govorit će se da su enklave Srebrenica, Žepa i Goražde neodržive.

Prvi pritisci na bošnjačke lidere da razmijene izolirane enklave počinju u augustu 1993. godine. Na britanskom nosaču aviona “Invicible” pregovaralo se o mirovnom planu Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ta dva mirovna pregovarača otvoreno su tražila da Bošnjaci ozbiljno razmotre srpske prijedloge o zamjeni Srebrenice i Žepe za teritorije koje su Srbi držali oko Sarajeva.

Mirovni posrednik David Owen bio je posebna prosrpska priča. Prema njegovim memoarima Balkanska odiseja, on je uredniku The New York Timesa rekao: “Usprkos svim preprekama, čak i protivno mojim očekivanjima mi smo, manje-više, došli do dogovora, ali imamo jedan problem. Ne možemo pridobiti Muslimane.” S kojim se političarima Owen dogovorio? I zašto nije mogao dobiti uz sebe “izdajnike” Srebrenice. Ako su izdajnici, sigurno bi pomogli totalno prosrpskom Owenu. Nema druge logike u ovim odnosima.

Charles Redman, prvi američki predstavnik u Kontakt grupi, “priznao je da SAD nisu mogle da otvoreno predlože predaju Srebrenice, Žepe i Goražda Srbima”. Hrvoje Šarinić je u svojoj knjizi Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem otkrio da su “Amerikanci krajem 1994. tražili od hrvatskih lidera da nagovore Bošnjake da se nagode oko razmjene teritorija. Ali bošnjački čelnici nisu popustili”.

Evropske ključne politike naklonjene Srbima dale su zeleno svjetlo Robertu Frasureu za zaključenje “bilo kakvog sporazuma”, kako bi mirovne snage UN-a što prije bile izvučene iz bosanskog blata, piše Hartmann.

Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva, o ovim stalnim pritiscima i zahtjevima najmoćnijih sila obavijestio je 28. septembra 1993. godine predstavnike Srebrenice u “Holiday Innu” u Sarajevu. Delegacija Srebrenice odbacila je ideju zamjene Srebrenice za teritoriju oko Sarajeva.

Nakon tog sastanka Izetbegović je to sudbinsko pitanje prebacio na Parlament RBiH, koji se usprotivio nagodbi, s obrazloženjem da ona nagrađuje etničko čišćenje.

Već 8. marta 1995. godine, u hotelu Panorama u Vlasenici, osuđeni ratni zločinac Mladić obavještava komandanta mirovnih snaga za bivšu Jugoslaviju generala Bernarda Janviera da će sudbina enklava biti riješena vojnim putem. Niko iz međunarodne zajednice i ne spominje da su enklave već demilitarizirane i temeljito razoružane.

U UN-u u New Yorku raspravlja se o tome da se pokuša ojačati zaštita srebreničkog džepa uz pomoć danskih trupa i njihovih tenkova stacioniranih u Tuzli. Danska i holandska vlada to su rješenje podržale. Ali, 2. aprila 1995. godine, na sastanku Kofija Anana i Madeleine Albright, tadašnje američke ambasadorice pri UN-u, SAD odbija takav prijedlog. Razlog je prebacivanje tenkova helikopterski, što može učiniti samo SAD, a bila bi neophodna i zračna podrška NATO-a.

SAD, Velika Britanija i Francuska radije odlučuju da nastave vršiti pritisak na bošnjačke vođe da razmijene izolirane enklave.

Madeleine Albright žestoko se usprotivila prijedlogu generala Janviera o preseljenju trupa UN-a iz enklava u sigurniji dio Bosne i Hercegovine. Janvierov prijedlog o pregrupiranju snaga UN-a podržao je Boutros Boutros Ghali, čovjek koji je protiv legalne Vlade Bosne i Hercegovine uradio koliko i njegov izaslanik Yashushi Akashi.

Japanski diplomat tog je proljeća obavijestio generala Janviera da će “ubuduće izvršenje mandata biti od sekundarnog značaja u odnosu na sigurnost osoblja UN-a”. “Trupe moraju izbjegavati bilo kakvu akciju koja bi se mogla pretvoriti u sukob ili nove tenzije koje bi dovele do upotrebe zračnih snaga NATO-a.”

Boutros Ghali je krajem maja 1995. godine oduzeo vojnom osoblju UN-a mogućnost da traže avioudare od NATO-a, čak i one ograničene na vojnu podršku. Bio je to definitivno moralni i svaki drugi slom UN-a. Na sastanku evropskih ministara odbrane 3. juna 1995. godine u Parizu Malcolm Rifkind žestoko se zalaže da snage UN-a napuste Srebrenicu, Žepu i Goražde. Ali njegov prijedlog se odbija, jer ima u sebi rizik evakuacije slanjem snaga za brzu reakciju kojima bi se povlačenje osiguralo.

Sandy Vershbow, specijalni pomoćnik predsjednika Clintona za Bosnu o Hercegovinu, kasnije zamjenik generalnog sekretara NATO-a, rekao je u junu 1995. godine: “Amerika treba ohrabriti Bosance da razmišljaju o kompaktnijim i koherentnijim teritorijalnim cjelinama.” Kasnije je, sjećajući se tog perioda, kazao: “Već u junu 1995. budućnost Srebrenice činila se prilično sumornom. Mi smo već tada smatrali da bi bilo mudro da se barem (dvije) najmanje istočne enklave razmijene za druge teritorije.” Zapad je sve činio da natjera Vladu RBiH da pristane na razmjenu teritorija. Ali – “izdajnici” nisu pristajali na etničko čišćenje.

Harisu Silajdžiću, tada premijeru RBiH, tokom njegove posjete Washingtonu 8. juna 1995. godine rečeno je:

“Vrijeme je da se odreknete enklava, koje su ionako izgubljene, kako bi se Srbi primorali da uđu u pregovore.”

Muhamed Šaćirbegović, tadašnji MVP je u razgovoru s Florance Hartmann rekao šokantnu istinu: “Prijetnja da oni (NATO, op. a.) enklave neće braniti ako mi ne prihvatimo da ih razmijenimo, implicitna prije nego eksplicitna, bila je ipak prijetnja.”

Glavna politika Douglasa Hurda, ministra vanjskih poslova Velike Britanije, bila je “da se bosanska vlada posredstvom embarga natjera na konačnu podjelu zemlje”, zaključuje Brendan Simms.

U Washingtonu 8. juna 1995. godine Richard Holbrooke, zamjenik američkog državnog sekretara za evropska pitanja, dobija od svog šefa Antony Lakea instrukciju da “žrtvuje Srebrenicu, Žepu i Goražde”. Sve je još bilo daleko od Lakeove “strategije konačnice”, s kraja jula 1995. godine, po kojoj treba praviti pritisak na Evropljane da upotrijebe silu protiv bosanskih Srba. Ta je reakcija došla odmah nakon što je Kongres izglasao ukidanje embarga na oružje Vladi RBiH, bez mogućnosti ulaganja veta od predsjednika Clintona. Nakon pokolja 11. jula Bijela kuća nije imala izbora. Genocid u Srebrenici mnogima je otvorio oči.

Vratimo se bošnjačkoj priči o “domaćoj izdaji Srebrenice”.

Izvještaji, koji su od proljeća 1995. godine stizali državama članicama Vijeća sigurnosti UN-a, upozoravali su na predstojeći napad Srba na zaštićenu i demilitariziranu zonu.

U međuvremenu Evropa uvodi svog pregovarača Carla Bildta, bivšeg švedskog premijera, koji traži mjesec-dva prostora za nove pregovore. Tu se očito izašlo ususret Evropi i Slobodanu Miloševiću, koji su prema nekim informacijama zajednički birali ovog švedskog mirovnog posrednika.

Srbi imaju svoje ljude bliske vrhu NATO-a. Florence Hartmann napominje na Boba Đurđevića, američkog biznismena srpskog porijekla, koji je u svoj dnevnik zabilježio kako je Zapad obavijestio Beograd da daje zeleno svjetlo za zauzimanje Srebrenice. Đurđević je imao privilegirane kontakte s rukovodstvom bosanskih Srba i često posjećivao Pale i Beograd tokom rata.

On je u svome dnevniku, predanom Tribunalu u Hagu i upotrijebljenom kao dokaz protiv Radovana Karadžića, tvrdio da je britanska vlast sličnu poruku prenijela bosanskim Srbima.

Tokom svog boravka na Palama 13. jula 1995. godine Đurđević je zabilježio ono što mu je Nikola Koljević tada ispričao: “Njegov brat Svetozar primio je poziv da dođe u ambasadu Velike Britanije u Beogradu povodom nekog prijema. Britanski ambasador Ivor Roberts, čovjek bez zadrške odan Miloševiću, prišao je Svetozaru i prenio mu poruku da britanske vlasti ‘nemaju ništa protiv ako bi Srbi u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde) riješili svoje teritorijalne sporove na terenu’.” Nikola Koljević je ovu poruku shvatio kao zeleno svjetlo da se pokrene napad na davno razoružane borce Armije RBiH u Srebrenici i Žepi. Roberts je ove navode kasnije formalno negirao.

Blizak saradnik zločinca Ratka Mladića bio je i Miloš Kostić, penzionirani američki oficir srpskog porijekla, koji je obavještajno pokrivao Sjedinjene Američke Države. Đurđević je Ratka Mladića redovno informirao o mogućim reakcijama NATO-a. Hartmann piše da presretnuti razgovori CIA-e pokazuju da se za vrijeme i nakon zauzimanja Srebrenice Mladić redovno konsultirao s ovim dvojcem: “Šefe, slušaj, oni hoće sve samo ne žele slati trupe… Mislim da će Amerikanci ukinuti embargo na oružje za Muslimane i naoružati ih… Zato je važno da povežeš sve linije fronta i isprazniš enklave bez oklijevanja”, preporučio je Kostić Mladiću 16. jula 1995. godine, kad je genocid već bio na vrhuncu.

On je također upozorio Mladića da im Clintonova administracija nije prijatelj i da (uključujući i Clintona) podržava agresivniju intervenciju protiv Srba. Prema Kostiću, jedini mogući preokret situacije bilo bi povlačenje međunarodnih snaga, koje bi u tom slučaju ostavile Muslimanima preko 3000 protivoklopnih raketa svih vrsta, uključujući i protivtenkovske rakete. Kostić upozorava Mladića šta bi se moglo dogoditi kad Armija RBiH dobije oružje. “Oni, Muslimani, bi mogli kazniti Srbe. Oni bi mogli početi masovnu ofanzivu na naše položaje, zato moramo ovo okončati što prije, a ne odlagati. Ne očekujemo da će nam oni (NATO, op. a.) praviti probleme oko Žepe i nadam se da će to danas biti završeno“, zaključuje vojni obavještajac Kostić.

U Mladićevom dnevniku zabilježen je i njegov razgovor s generalom De La Presleom, savjetnikom francuske vlade za pitanja odbrane. De La Presl je rekao Mladiću: “Od srpskih snaga se neće tražiti da se povuku sve dok se ne postigne sporazum između vas i Muslimana u vezi s razmjenom određenih teritorija i konačnog razgraničenja entiteta.”

Richard Holbrooke sugerirao je holandskoj kraljici Beatrix, čiji su vojnici bili u Srebrenici pod zastavom UN-a, da bi “trebala ozbiljno razmotriti povlačenje holandskih trupa iz Srebrenice, jer će se nešto opipljivo desiti ondje”, bilježi Hartmann kroz svjedočenje bivšeg holandskog ministra.

Holandska vlada je još 1. jula 1995. godine tražila da se njeni lahko naoružani vojnici izmjeste i zamijene Ukrajincima, ali su Srbi već bili krenuli na goloruku enklavu.

U Zvorniku su se 4. juna 1995. godine sastali Mladić i Janvier i dogovorili o moratoriju na udare NATO-a u zamjenu za oslobađanje talaca, zarobljenih vojnika UN-a, koje su Srbi vezali za bandere i ponižavajuće javno pokazivali na televizijama.

To obećanje moratorija na NATO udare značilo je Srbima zeleno svjetlo za zauzimanje enklava, koje su dale SAD, UK i Francuska. Srbi su dobili odriješene ruke nad golorukim enklavama Srebrenice i Žepe. Borci Srebrenice od holandskih su vojnika panično tražili da im vrate njihovo oružje koje im je oduzeto 1993. godine, ali su to ovi odbili.

U jeku najgorih ubijanja Akashi biva pozvan od Vlade Hrvatske u Dubrovnik, gdje će ostati do 11. jula.

Nakon pada Srebrenice, britanska vlada protivila se ne samo akciji da se vrati Srebrenica nego čak i da se odbrane Žepa i Goražde. Hartman napominje da je ova sramna činjenica napisana u jednoj diplomatskoj depeši američke ambasade u Londonu.

Ed Vulliamy izdvojio je činjenicu da je CIA posmatrala masakre uživo. Dokazi o smaknućima u Srebrenici bili su na fotografijama špijunskih satelita. Veći broj ljudi prikazivan je okružen vojnicima s puškama, a kasnije ih fotografije pokazuju kako leže mrtvi u poljima. Fotografije su poslije pokazivale snimke masovnih grobnica, vidljive na osnovu svježe prekopane zemlje.

Nije samo Washington obaviješten o tim masovnim likvidacijama nego i svi američki partneri. Slike su stalno dolazile na ekrane i odmah prosljeđivane američkim saveznicima.

U jeku najgoreg ubijanja velike sile poslale su svoje emisare kod Miloševića i tražile humano postupanje prema zarobljenim civilima, što je bio cinizam spojen s činjenicom da je i Milošević glumio sličnu licemjernu glavnu ulogu. Dok je trajalo klanje, evropski pregovarač Carl Bildt pisao je Miloševiću:

“Obnova mirovnog procesa je i dalje prioritet” (!?). Da sve postane jadno potrudio se tako što se u Beogradu 14. jula sastao s Miloševićem i Mladićem dok je srpska ubilačka mašina uveliko završavala svoj posao. U Mladićevim ličnim bilješkama stoji da je Bildt rekao: “Moramo se potruditi da učinimo nešto tokom vikenda, inače ćemo se suočiti s ozbiljnim poteškoćama.”

Kasnije se Bildt branio da nije znao šta se događa u Srebrenici, ali je bilo jasno da su špijunske fotografije CIA-e s likvidacijama bile dostupne svim vladama, a posebno mirovnim posrednicima.

General Rupert Smith jedini je zaprijetio Mladiću da ne čini zločine. On je jedini vjerovao da će Mladićevi zločinci otići onoliko daleko koliko im UN i NATO budu dopustili. Wesley Clark tokom susreta u Beogradu 17. augusta upitao je Miloševića: “Ako imate toliko utjecaja kod ovih (bosanskih Srba), kako ste mogli dozvoliti generalu Mladiću da poubija sve te ljude u Srebrenici?”

“Rekao sam mu da to ne čini, ali me nije poslušao”, bio je odgovor balkanskog ubice, kako su Miloševića zapadnjaci većinom nazivali u diplomatskoj pošti.

Mnogi se pitaju odakle Goražde sa Srebrenicom i Žepom. To je bio srpski paket želja. Jedini problem je bio taj što Armija RBiH u Goraždu nije bila razoružana. A tu je za Srbe bila potpuno različita situacija od one u golorukim enklavama Srebrenici i Žepi.

Sredinom augusta američki izaslanici dali su se na posao da prisile bosansku vladu da preda Goražde, posljednje utočište bošnjačkog naroda istočne Bosne. Richard Holbrooke uvjeravao je 15. augusta na aerodromu u Splitu Muhameda Šaćirbegovića da pristane na teritorijalnu razmjenu sa Srbima.

Šaćirbegović se sjećao da su sjedili u avionu State Departmenta i sat i po razgovarali. Po Šaćibegovićevoj procjeni, približno 75 minuta bilo je posvećeno napuštanju Goražda. Nakon razgovora, bosanskom je ministru rečeno da ništa ne govori novinarima koji su čekali na odgovore.

Swanee Hunt, američka ambasadorica u Austriji, “vršila je 14. augusta pritisak na Ejupa Ganića, bosanskog potpredsjednika, koji se liječio u Beču od teške saobraćajne nesreće, da se prihvati napuštanje Goražda. Ganić je odbacio ovaj prijedlog, tvrdeći da bi ‘odustajanje od Goražda predstavljalo moralni poraz za Bosnu’.”

Početkom septembra, s mrvicama oružja i municije koje je dobila, Armija RBiH započela je opsežne vojne operacije tokom kojih je zarobljavala stotine komada artiljerijskog oružja i blizu stotinu tenkova. Nizali su se oslobođeni gradovi i prostori. Bilo je jasno kakvo je zlo uradio onaj embargo na oružje prostoru bivše Jugoslavije, koji je važio samo za Bošnjake, dok su svi drugi bili naoružani do zuba. U stotinama tekstova po britanskim i nekim evropskim medijima embargo na oružje je podržavan. Douglas Hurd cinično je govorio o “izjednačenom polju za ubijanje”.

U prilog suludoj bošnjačkoj priči o “domaćoj izdaji” Srebrenice idu i laži kojih nije smjelo biti. List Independent iz pera Christophera Bellamyja 27. maja 1995. godine citira lažnu izjavu “legendarnog komandanta Srebrenice Nasera Orića, koju je navodno rekao anonimnom oficiru UN-a: ‘Ako ukinete embargo, mi ćemo umrijeti. Šezdeset hiljada nas (stanovnika enklave) izginut će’”. Brendan Simms otkriva ovu laž u svojoj knjizi i zaključuje: “Embargo je još uvijek važio kad je počinjen genocid u Srebrenici.”

Danas treba ponavljati bošnjačkim intelektualnim avlijanerima da je embargo za Armiju RBiH trajao pune četiri godine, koliko i direktni TV prijenos ubijanja građana Bosne i Hercegovine.

I umjesto da joj se dozvoli da ove prostore oslobodi od fašizma, Armija RBiH prijetnjama je zaustavljena u njenom grandioznom oslobodilačkom pohodu.

Novinar Tim Judah napisao je 10. septembra 1995. godine: “Bosanski Srbi pozdravljaju američki mirovni plan”, čime se otkriva da je prekid ofanzive spasio Banju Luku, koju su napuštale srpske jedinice i stanovništvo pred snagama legalne Vlade Bosne i Hercegovine: “Američki pregovarač Richard Holbrooke je – na zaprepaštenje svih na terenu i na vlastito naknadno duboko žaljenje – već osvojenu vojnu prednost bacio kroz prozor (…) Bosanci koji su bili nadomak da osvoje Banju Luku i druge gradove, poslušali su. (…) Holbrooke dao, Holbrooke uzeo. Blagoslovljeno da je ime Holbrookovo! Srbi su, očigledno na rubu totalnog poraza, bili ushićeni.”

Bilo kakve tvrdnje o “domaćoj izdaji” Srebrenice vicevi su bošnjačkih nezavisnih intelektualaca. Svari postaju samrtno ozbiljne kad se sagledaju posljedice ovih višegodišnjih intelektualnih ispada.

Balkan X portal

📢 Imate mišljenje o ovoj temi?

Uključite se u raspravu i ostavite komentar na našem sajtu ili društvenim mrežama. BALKAN X PORTAL