Aida Alihodžić je u Facebook grupi “Kolektivna tužba protiv KCUS-a” objavila ispovijest o smrti svoje majke Amre Alihodžić. Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
– Ovo je naša priča kako smo moja sestra Adisa i ja zbog nebrige, nestručnosti i nesavjesnog “liječenja” izgubile majku.
Naša majka Amra Alihodžić radila je na KCUS-u, na GAK-u još od 1978. godine. Prve simptome osjetila je 25. februara kada je došla iz noćne smjene i od tada kreće agonija.
Zdravstveno stanje joj se pogoršava dva dana kasnije, testirana je 28. februara na punktu u KCUS-u, koji se nalazi odmah pored trijaže, poslijepodne dobijamo rezultat testa koji je 𝗡𝗘𝗚𝗔𝗧𝗜𝗩𝗔𝗡. Odmah narednog dana, 1. marta, vodim je u Covid ambulantu/Vrazova gdje joj ponovno uzimaju bris, krv i snimaju pluća. Poslijepodne dobijamo rezultat testa koji je 𝗣𝗢𝗭𝗜𝗧𝗜𝗩𝗔𝗡, a snimak pluća pokazuje obostranu upalu pluća. Taj dan, 1. marta, prima prvu dozu Triaxa, a dežurnu doktoricu sam doslovno morala vući za rukav kako bi mi odgovorila na pitanje da li mama treba primiti i “Clexane”, s obzirom na kompletnu kliničku sliku. Odgovorila mi je da nema potrebe, zatim sam je upitala da li smijem makar “Aspirin protect” da joj dajem, na šta je rekla “možete ako hoćete”.
Temperatura je te večeri bila najviša do sada – čak 39,4. Pozvala sam hitnu pomoć u 21:30 sati, rečeno mi je da joj dam “Voltaren” čepić i da ih opet pozovem za pola sata ukoliko se temperatura ne snizi i bolovi u mišićima ne umire – što sam i učinila, naravno.
Javlja mi se izuzetno drzak i nadobudan uposlenik koji tvrdi da 𝗵𝗶𝘁𝗻𝗮 𝗽𝗼𝗺𝗼ć 𝗡𝗘 𝗗𝗢𝗟𝗔𝗭𝗜 𝗭𝗕𝗢𝗚 𝗧𝗘𝗠𝗣𝗘𝗥𝗔𝗧𝗨𝗥𝗘, iako sam na početku razgovora naglasila da mama ima i dijabetes i hipertenziju godinama, te da sam tek nedavno ostala bez oca (u noći kada je tata rahmetli bio u predinfarktnom stanju, inače i onkološki pacijent, hitna pomoć je nakon više uzastopnih poziva i molbi došla na adresu nakon 57 minuta, da bi dvije minute poslije doživio srčani udar, reanimiran je preda mnom i mamom ali o njegovoj smrti I nesavjesnom liječenju ću pisati nešto kasnije), uz molbu da mi pomognu kako ne bih ostala i bez majke. Zahtjev je naravno odbijen.
Naredni dan, 2. marta, i ja sam osjetila prve simptome. I pored toga, morala sam mamu odvesti u Covid ambulantu, jer “𝗡𝗘 𝗣𝗢𝗦𝗧𝗢𝗝𝗘 𝗢𝗙𝗢𝗥𝗠𝗟𝗝𝗘𝗡𝗜 𝗠𝗢𝗕𝗜𝗟𝗡𝗜 𝗧𝗜𝗠𝗢𝗩𝗜 𝗞𝗢𝗝𝗜 𝗢𝗕𝗜𝗟𝗔𝗭𝗘 𝗣𝗔𝗖𝗜𝗝𝗘𝗡𝗧𝗘 𝗨 𝗧𝗘Š𝗞𝗢𝗠 𝗦𝗧𝗔𝗡𝗝𝗨”. U Covid ambulanti su mami izmjerili saturaciju koja je bila 90 i stavili su je na kisik 15-tak minuta i poslali kući. Naravno, visoka temperatura, kašalj, bol u prsima su i te večeri bili prisutni.
3. mart – Mama prima treću dozu “Triaxa” i isti dan sam privatno pozvala HBL laboratoriju da dođu na kućnu adresu kako bi izmjerili D-dimere koji se naravno ne provjeravaju u Covid ambulanti.
4. mart – mama prima četvrtu dozu “Triaxa”, kao i svaki dan uredno pije propisane količine vitamina, probiotik, aspirin protect; HBL laboratorija uzima krv u 10 sati, nalaz dobijamo u 14 sat, a rezultat je 337 ng/Ml.
Hitna pomoć i dalje odbija da dođe, i nakon nebrojanih poziva upućenih Covid ambulanti, sanitet dolazi po nas u 16:30h. Saturacija je u datom trenutku bila 85 i odmah je stavljaju na kisik. U međuvremenu, uzimaju meni bris i krv, slikaju pluća i daju voltaren muskularno jer ne mogu na nogama da stojim od bolova. Nakon dva sata, mami ponovo mjere saturaciju koja je pala na 68 (o manjku oksimetara u ambulanti i potragu za ispravnim bolje da ne pričam).
Dobili smo uputnicu za Opću bolnicu, ali su odbili primiti moju majku uz obrazloženje da je “𝘂 𝗽𝗶𝘁𝗮𝗻𝗷𝘂 𝘀𝗺𝗿𝘁𝗼𝗻𝗼𝘀𝗻𝗼 𝗻𝗶𝘀𝗸𝗮 𝘀𝗮𝘁𝘂𝗿𝗮𝗰𝗶𝗷𝗮 𝘁𝗲 𝗱𝗮 𝗻𝗶𝘀𝘂 𝗼𝗽𝗿𝗲𝗺𝗹𝗷𝗲𝗻𝗶 𝘇𝗮 𝗿𝗮𝗱 𝘀𝗮 𝘁𝗮𝗸𝘃𝗶𝗺 𝗽𝗮𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝘁𝗶𝗺𝗮”. Sanitetsko vozilo nas potom vozi na Odjel dermatologije/opservatorij gdje mamu opet priključuju na kisik (protok 4 litra). Izuzetno ljubazno osoblje preuzima sve mamine lijekove (dijabetes, hipertenzija, vitamin, probiotici i sl.) i lične stvari, zapisuju moj broj telefona i upute za konzumaciju navedenih lijekova.
Mama mi se uredno javila nakon nekoliko sati, hvaleći osoblje, njihovu stručnost i pristupačnost. Od osoblja u 23 sata dobijamo informaciju da je saturacija 93 te da je rezultat PCR i serološkog testa 𝗡𝗘𝗚𝗔𝗧𝗜𝗩𝗔𝗡 (kao i test koji joj je opet rađen 7. marta).
5. mart – mama se javlja ujutro žaleći se na bolove i otežano disanje, kao i na konstantno uznemiravanje od MUP-a; neprestano su je zvali na mobitel da provjere gdje se nalazi i da li krši rješenje o izolaciji. Kontaktirala sam MUP i rekli su mi da im sa KCUS-a ne dostavljaju spisak pacijenata koji su hospitalizovani usljed zaraze COVID-om. U 13:30 sati nas mama obavještava da su je odveli na KUM gdje je urađen CT pluća, a u 17 sati dolazim do informacije da je prebačena u novi respiratorni centar, osoblje iz opservatorija me upućuje na broj 033/297-802 koji sam odmah pozvala. Potvrdili su mi da je mama tu, da je stabilno, na kisiku (sada već na 15 litara), da je navodno van životne opasnosti, niti jednu drugu informaciju nisam uspjela dobiti.
Mezar Aidine majke, Foto: FacebookDva sata poslije su nam poznanici javili (nije KCUS!) da kupimo dvije doze lijeka “Tocilizumab” od 600 mg (cijena jedne doze u apoteci Dina je 989,00 KM x 2 = 1.978,00 KM), lijek sam jedva predala moleći osoblje na glavnoj kapiji da me pusti, zatim sam otrčala do Centra i dežurnom portiru uručila lijek u ledu, pidžamu i donji veš.
U 22 sata sam u više navrata pozivala broj 033/297-802 kako bih saznala da li je dobila lijek, međutim odgovora nije bilo. Sat vremena poslije preko poznanika i prijatelja saznajemo da je mama stabilna i komunikativna, da su joj dali vode, navodno I prvu dozu lijeka, ali da je saturacija opet spala na 87.
6. mart – dan počinje sa pozivima upućenih Centru, odgovora i dalje nema naravno. U 13 sati zaprimam videopoziv od mame, ne uspijeva mi ništa reći, vidim da je već spojena na NIV, teško diše, veza se prekida i dobijam poruku od nje – POMOZI MI nakon koje pozivamo poznanike i prijatelje da urgiraju i provjere šta se to gore dešava; javili su nam da je i dalje uznemirena te da joj je data druga doza “Tocilizumaba”.
Narednih dana sa Klinike ne možemo dobiti nikakav odgovor o zdravstvenom stanju. Na Odjelu se niko nije javljao, a 9. marta sam od mame dobila poruku u kojoj me obavještava da joj je noć bila izuzetno teška, da je saturacija opet opala, da joj te večeri nisu ništa za smirenje i protiv bolova dali, niti je iko obišao čitavu noć. Tek ujutro tokom vizite kada je primijećeno da bubrezi otkazuju, da nema urina u kateteru sjetili su se da je pogledaju!
10. mart – agonija se nastavlja, niko se na odjelu ne javlja danima. Navečer mi je mama uspjela poslati poruku da je saturacija opet opadala te da je niko nije presvukao i oprao.
11. mart – zaprimam poziv sa maminog broja u ranim jutarnjim satima, poznanica mi saopštava da su mami potrebne pelene za odrasle, bademova mast itd. Sve navedeno je spakovano naravno i odneseno na glavnu kapiju KCUS- u 13:30 (termin koji je određen za preuzimanje stvari). Međutim, tog dana tek u 15 sati smo ostavili stvari na recepciji budući da niko sa Odjela nije došao da ih preuzme.
Mama šalje poruku u 17.28 sati prijateljici i moli je da nađe nekoga da je presvuče i da se donesu pelene koje smo mi taj dan već donijeli, ali do nje nikada nisu stigle.
Oko 19 sati odlazim na jednu pa na drugu kapiju histerično zahtijevajući da se stvari pronađu. Iz obezbjeđenja su me prepoznali kao osobu koja je ranije s majkom dolazila u bolnicu da obiđemo bolesnog oca, te su oni nazvali Odjel i stvari su pronađene sat nakon toga. U 22 sata mi javljaju da je mami, konačno, promijenjena pelena, a do tada je ležala umotana u čaršafe.
12. mart – Sve ono što se desilo na ovaj datum još je nejasno i kontradiktorno. Mama mi se ujutro oko 10 javila porukom da joj ponovo pošaljem lijekove za pritisak, koje sam joj ja već ranije u dva navrata dostavljala. Opet je taj dan zove policija. Uvidom u poruke iz majčinog telefona, koje je ona slala svojim prijateljima, saznajem da nije bila presvučena, da joj niko nije dao vode iako sam joj ja uredno danima dostavljala vodu, lijekove, sokove, hranu i higijenske potrepštine.
13. mart – već smo odustali od zvanja, s nestrpljenjem iščekujemo da se mama kao po običaju javi u jutarnjim satima. Nažalost, uslijedio je samo poziv tek u 11:20 kojeg smo se pribojavali danima – saopštavaju da se mamino stanje pogoršalo tokom noći, da je intubirana, pa reanimirana te da je preminula iza ponoći. Na moje pitanje “Zašto me niko nije ranije pozvao”, odgovoreno mi je sa “Zvali smo uporno neki broj, niko se ne javlja”.
Moram naglasiti da su oni uporno zvali na broj moje majke, a mobitel je cijelo vrijeme bio s njom u bolnici. Također, naglasila bih da sam nekoliko puta, različitim odjelima na KCUS-u, dala svoje kontakt brojeve.
Prvu noć kada je mama smještena na Infektivnu rečeno mi je da donesem sve njene lijekove, što sam ja i uradila. Međutim, svi lijekovi su nam vraćeni nakon njene smrti, a neki su bili i neotpakovani, kao i vitamini, voće, hrana – sve što joj se donosilo svakodnevno, a otpusno pismo još uvijek nismo dobili.
Iako su sve vrijeme tvrdili da je jedan od stabilnijih pacijenata te da će navodno biti prebačena na odjel C3 ukoliko dva testa budu negativna (i bila su, testovi rađeni 5. i 7. marta) nameće se pitanje zašto je ostala u respiratornom centru sve do smrti?
Za sve navedeno postoje materijalni, foto i video dokazi koji će biti priloženi uz tužbu – napisala je Aida Alihodžić.
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
