Kad je pao snijeg, nije iznenadio nikoga – osim onih koji su za to plaćeni. Šest hiljada maraka nije pomoglo da se zima dočeka spremno, ali jeste da se opravdanja rasporede na vrijeme.
Jedni su obukli skupe jakne i stali kraj nabujale rijeke da drže vaz o lijenosti građana. Poruka je bila jasna: svi trebaju uzeti lopate u ruke. Odgovornost – kolektivna. Krivica – tuđa.
Lopata kao rekvizit
Drugi su uzeli lopate. Ne da očiste sve, nego da se uslikaju dok čiste. Snijeg je ostajao, ali je dokaz bio objavljen. Fotografija je obavila posao, ulica nije.
So, voda i filozofija nerada
Treći su objašnjavali da so ionako istopi snijeg, a voda ga odnese. Zaključak: bez veze se troše resursi. Priroda će riješiti ono što sistem ne može – ili neće.
Najhrabriji su se pohvalili sposobnošću upravljanja saobraćajem u snježnim uslovima. Saobraćaj je stajao, ali – pod kontrolom. Kontrolisana blokada kao uspjeh.
Svak je branio fotelju na svoj način:
jedan slikom, drugi objavom, treći statistikama koje se ne mogu proći ni pješke. Svi su pričali, malo je ko radio.
Dok su se izjave slagale, narod je pazio da ne slomi nogu i da se ne oklizne. I da se ne oda – jer ko se žali, taj smeta. Danas je puhnuo jugo. Snijeg će se otopiti, reklame izblijediti, jakne skinuti… a fotelje ostati tople.
Narod će, kao i uvijek, ostati tamo gdje mu je i mjesto – pod nogama.
