Dragocjena je porodica Isak. Jer, nikakvi analitičari, istraživači niti društveni komentatori nisu bolje, jasnije i preciznije od njih razotkrili suštinu ovdašnjeg političkog sistema – „snaga, stil i prestiž u pokretu“.
Piše: Selvedin Avdić
Nedavno je u Zenici otvoren salon luksuznih automobila, u vlasništvu direktora KPZ Zenica Rusmir Isak, vrijedan, kako pišu mediji, desetak miliona maraka. Svečano otvaranje direktor je na svim društvenim mrežama, na kojima inače objavljuje tople ljudske priče sa svoga radnog mjesta, najavio kao moderan i ambiciozan poslovni poduhvat uz slogan „Snaga, stil i prestiž u pokretu“.
Na spektakularnom otvaranju, kako je taj skup pod šatrama opisan u medijima, pojavili su se ugledni poslovni ljudi i javne ličnosti, ali su reporteri sa mjesta događaja ipak izdvojili samo najistaknutije – ugostitelja Sejo Brajlović, gradonačelnika Zenice Fuad Kasumović i repera Sajfer.
U promotivnim tekstovima piše također da je salon „DEA“ (odnekle je poznata ova skraćenica) usmjeren na luksuzni segment tržišta. Na otvaranju je predstavljena ponuda vozila više klase, uključujući brendove poput Bentleya, Porschea i Ferrarija. Ako smijem primijetiti, takve limuzine nisu baš najpodesnije za ovdašnje izlokane puteve, ali ko sam ja da tu sudim? Kakve veze ja imam sa „snagom, stilom i prestižom“? Pripadam lijenštinama koje ne mogu ni pojmiti gomilu od desetak miliona maraka, a kamoli ih zaraditi – tako da slobodno možete zanemariti ovu moju opasku.
„Zenica ih već gleda – uskoro ih možete i voziti“, piše direktor zatvora Isak, pa bolje da njega poslušate i stanete u red za svoj luksuzni automobil.
Eto tako, porodica Isak je nakon 15 nekretnina, zaštitarske agencije, nargilhana, benzinske pumpe, ministarske, parlamentarne i direktorske fotelje, u svoje poslovno carstvo ugradila i salon luksuznih automobila. Kako im je to uspjelo i to za kratko vrijeme? Ne znam. Kako bih ja to mogao znati kada to ne znaju, niti ih to zanima, institucije čiji je to posao?
One su, očigledno, sasvim zadovoljne izjavom glave kuće, federalnog ministra unutrašnjih poslova Ramo Isak, koju je dao prošle godine povodom otvaranja porodične benzinske pumpe:
– Moja porodica je i prije i poslije rata bila dobrostojeća. Imali smo imovinu prije rata, imamo je i sada. Ja sam imao veću imovinu prije ulaska u politiku. Ljudi ne znaju, ja sam imao ogromne firme koje su se bavile nekim poslovima, ali sam 2012. otišao na Hadž i prestao se baviti tim nekim poslovima koje sam smatrao da nisu poslovi koje bih ja trebao raditi. (…) Pumpu je otvorila moja snaha koja je imala u potpunosti podršku mene i mog sina. Nije to jedina, otvorit ćemo mi dosta pumpi, otvorit ćemo još dosta marketa, još dosta firmi – izjavio je Isak i dodao da je on jedini političar sa 100 posto regularnom imovinom.
Ovim pasusom pokriveni su odgovori na sva eventualna pitanja o porijeklu imovine. Nema razloga da se dalje propituje kolika je bila imovina prije ulaska u politiku, kakve su to ogromne firme, koji su poslovi u pitanju, od kojeg novca će otvoriti „dosta“ pumpi, marketa i „dosta“ firmi. Nema nikakve potrebe, Rami Isaku se vjeruje na riječ.
Niko nikada, sem ruganja na društvenim mrežama, nije institucionalno reagovao, pa ni posumnjao u bilo koju njegovu izjavu. A bilo ih je mnogo, jer Ramo Isak i njegova porodica odavno su shvatili suštinu ovdašnjeg, a odnedavno i globalnog političkog marketinga, čije je osnove ustanovio Milić Vukašinović: „Piši šta hoćeš, samo mi stavi sliku, najbolje u koloru“.
Progutali smo Isakove hvale da je za osam mjeseci uradio više nego sve vlade za 25 godina. Nikada ga niko nije upitao da navede o kakvim se rezultatima radi. Nikome nije bila sporna ni njegova izjava da bi i američki predsjednik pozavidio na kvaliteti tima koji ga okružuje. Hladno smo klimali glavama na ratne priče kako je rafal izbušio jaknu, ali da njega nijedan metak nije dotakao, da je 70 posto njegove porodice dalo život za državu, da su on i njegov Sulejman savladali dvadesetak momaka, da je spriječio par državnih udara, da ga poznaju i uvažavaju u cijelom svijetu jer su čuli za njegove brojne podvige, da redovi građana čekaju na autogram ispred restorana, pristali na njegove magisterije, doktorate i niz misterioznih naučnih radova, navikli se na „hrabre“ vožnje helikopterom, na Instagram objave sa luksuznih destinacija, na poziranja u gaćama sa tegovima, na reklame u kojima mu konobar donosi baklave u kancelariju, na kičaste spotove i još nakaradnije himne u njegovu slavu, čitali zvanična, oštra i komična obraćanja narodima i cijelom svijetu, malo se smijuckali na „naoružašmo, odbranišmo i njih istrašmo…“ i ništa više od tog kesarenja nismo uradili. Ni mi niti bilo ko drugi.
Vremenom smo se navikli, a ni porodica Isak nije sjedila besposlena nego je isto to vrijeme iskoristila da utvrdi svoju poziciju. Treba vjerovati Rami Isaku kada kaže da njega niko ne može smijeniti sa ministarske pozicije „izuzev ako sam Ramo Isak ne bude imao želju i volju da preuzme neku od drugih pozicija iz oblasti bezbjednosti“. To zaista nije lovačka priča, porodica Isak stekla je sve neophodne političke i svake druge veze koje im garantuju dug i prosperitetan život.
Ali, treba naglasiti, ništa porodica Isak nije učinila što prije njih već nisu uradile familije Milorad Dodik, Dragan Čović, Bakir Izetbegović, Bičakčić, Špirić, Branković, Čengić, Ljubić, Kasumović, Lagumdžija, Grabovica, Novalić, Šahinpašić… da dalje ne nabrajam, svako od vas može dodati još najmanje dvije porodične imperije iz svoje bliže okoline. Isaci to samo čine otvorenije od svih drugih. Zašto ne bi? Uvjerili su se da niko od njihovih prethodnika nije imao čak ni neugodnost zbog svojih „modernih i ambicioznih poslovnih poduhvata“.
Dragocjena je porodica Isak. Jer, nikakvi analitičari, istraživači niti društveni komentatori nisu bolje, jasnije i preciznije od njih razotkrili suštinu ovdašnjeg političkog sistema – „snaga, stil i prestiž u pokretu“. Zbog toga im treba reći „hvala“ kada protutnje pored nas u crvenim Ferrarijima. Doduše, neće nas čuti od grmljavine motora, ali nije ni važno, svakako ih ne zanima šta mi o njima mislimo.
