Moja sjećanja na početak rata u Tuzli!
1.maj 1992. Mi podstanari u Kojšinu. Čuju se detonacije povremeno iz pravca Kalesije. Razmišljam neće to u Tuzlu. Mi smo posebni ,živimo tolike godine zajedno ,pa neće komšija na komšiju. Gazda nas počastio povišicom kirije ,kaže : “Sve je poskupilo,biber,so ,prašak za pecivo…”
Ko je bio podstanar razumije ovu „gazdinsku retoriku“.Inat neki u nama i roštiljamo u dvorištu. „Cijelo pile“ je na meniju,neće nam gazda pokvariti praznik. Detonacije sve češće. Razmišljam ,šta ako dođe do nas. Često sam bila svjedokom prolaska vojnih kolona kamiona sa vojnicima koji se vraćaju sa ratišta u Hrvatskoj. Osjećanja su bila pomješana.Ko je kriv.
U prvo vrijeme smo svi bili ogorčeni na Slovence,šta oni hoće, kakvo odcjepljenje,zašto???
Bojkot Tomy majoneze i ostalih stvari koje su dolazile u prodavnice iz Slovenije je bio naš odgovor.Kolone su sve češće, a nerijetko se začuju i rafali kada prolaze pored vjerskih objekata. Tada sam prvi put čula za izraz „Šenluće“ Odlazi dosta mojih prijatelja iz Tuzle.
Kamioni odnose stvari i neki kažu pronašli su novo zaposlenje,nekima je umrala baka.a neki treba da se liječe- Još uvijek ne sumnjam ni u šta. Pronalazimo novi podstanarski stan i selimo 13.5.1992. Dogovaram sa profesorima sa fakulteta da završim svoje obaveze koje sam imala i dođem u Novi Sad. Za mene je idealan termin bio 18.5.Objašnjavam to obavezama oko selidbe ,malo dijete ,moram sve organizovati.
Rat mi nije bio ni na pameti.I onda,15.maj.1992.Zvuk sirene opšte opasnosti prvi put. Nismo bili svjesni da će postati naša svakodnevnica naredne 4 godine. Prva ratna noć.Sa malim djetetom sam u podrumu zgrade,bojimo se,spava mi u krilu noć duga ,nikada da prođe. Neko reče pala je granata kod Partizana ,poginuo Lija.
Prve žrtve i ja još uvijek ne vjerujem da je rat,mislim neće dugo ,staće.Sada kada se sjetim mojih „ratnih zaliha“ brašna ,ulja i šećera,smješna sam sama sebi.
Vreća od 25 kg brašna i mislim ,pokvarice se ja to nikad potrošiti neću.
Sa zorom i suncem stižu i slike sa Brčanske malte. Zgarišta kamiona,tragovi detonacija i ekspolozija. Svi oni koje ja znam ,koji su ostali tu,nisu nikoga napali. Ostali su da brane grad,da brane svoje kuće. Nisu pristali na ucjene .
Ostali da budu TUZLACI. Mi to jesmo i ponosni smo. Ponosna sam na svoj grad i svoje sugrađane jer u najtežim trenucima niko me nije gledao kao Smiljanu nego svoju sugrađanku. Pomagali jedni druge i dijelili zadnji komad hljeba. Moj put za Novi Sad je odgođen za 1996,god.kada je ratno zlo stalo .
Danas gledam kolonu građana koji idu polako sa Brčanske malte,svako od njih sa sobom nosi svoju priču i sjećanja na maj 1992. Ako zaboravimo nije ni bilo,ako nije ni bilo ničega se i ne sjećamo. Slava i hvala svim borcima armije BiH!
izvor: kameleon.ba
