U srijedu 11. marta obilježiće se “Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu Srpskog Sarajeva”, a ubijeno je 118 djece. Tim povodom Milorad Dodik je dao izjavu za SRNU, koja prije svega nije izjava, već bezočna „pismena vježba“ koju se neko blizak Dodiku napisao i dostavio pomenutoj novinskoj agenciji.
No dobro, da ne cjepidlačimo oko forme, pozabavimo se suštinom tj. onim što nam je Milorad Dodik „poručio“.
Prvo nam je kazao da „Vazduh nad ovim gradom svakodnevno nosi tugu zbog prekinutog dječjeg osmijeha, djetinjstva, školskih obaveza, igre lastiša i lopte i to surovom rukom rata, zločinački i mučki. To nisu bile vojne mete, ni vojnici, već nevina djeca čija je čista, iskrena, bezazlena graja u rijetkim trenucima primirja “remetila” zvuk granata i kiše metaka i čije su jedine “utvrde” tada bili parkovi, a “oružje” drvene igračke.“
Već u ovom pasusu vidimo da je „tuga“ Milorada Dodika izvještačena i neprirodna, a samim tim i neiskrena. Ovo nije njegov jezik, ovo nije njegov rječnik i upravo to nam najbolje govori koliko mu je stalo do ubijene djece. Sasvim je jasno da je ovo pisao neko njemu blizak, ali bez želje i truda da to ipak barem malo liči na pravog Milorada Dodika. Možda je to i dobro, jer ko zna šta bi nam pravi Dodik kazao?
Bilo bi zanimljivo pitati lažnog Dodika kako u vazduhu nad Sarajevom razlikuje tugu nastalu ubistvom djece u Istočnom Sarajevu, od tuge ubijene djece iz Sarajeva?
Potom je kazao “stradanje djece u Srpskom Sarajevu nije samo statistika na papiru s 118 imena, to je prazna stolica za porodičnim ručkom, slavskim stolom, prazna dječija soba koja nikada nije postala soba osnovca, srednjoškolca, studenta…”
U potpunosti se slažem sa ovom Dodikovom rečenicom, da ovo nije samo statistika, ali ako je to najveća tragedija koja se može dogoditi jednom čovjeku ili bolje reći porodici, zašto onda ovo stradanje da ograničimo samo na Srpsko Sarajevo i djecu iz tog grada.
“Danas se posebno sjećamo naše Milice i Nataše koje su postale simboli svih naših anđela. Njihova igra u naselju Grbavica, koje je tada pripadalo Srpskom Sarajevu, prekinuta je u trenutku kada su trebale da sanjaju o budućnosti. Nije bilo dovoljno što im je djetinjstvo bilo obilježeno ratom, već su u tom krvavom ratu izgubile tek započete živote koje su prerano utkane u temelje Republike Srpske.”
I kada “govori” o ubijenoj djeci Milorad Dodik nema hrabrosti ni volje da pređe preko etničkih granica i osudi svako ubistvo djece i saosjeća sa bolom svakog roditelja kojem je dijete ubijeno. Ne samo da ne prelazi etničke granice, nego ni danas ne osuđuje ubistvo djece od Ukrajine, preko Palestine do Irana. Lažni Milorad Dodik nije čovjek, on je političar, koji ratne tragedije i traume koristi za sticanje političkih poena. Zamislite koliko morate biti bezosjećajni i bezobrazni da biste ubijenu djecu “utkali u temelje Republike Srpske.”
Potom je naglasio “da je 118 “Milica” i “Nataša” naš vječni podsjetnik da zlo ne bira, da ruka zločinca nije ni zadrhtala nišaneći snajperom dvije razigrane djevojčice, ali zato ova njihova velika žrtva nikada ne smije biti zaboravljena.”
Sasvim je jasno ko je za lažnog Milorada Dodika “zlo” i odakle ono dolazi, iako veoma dobro zna koliko su propatili stanovnici Sarajeva zbog naše “dobrote”.
Potom je kazao da “Spomen-obilježje u dvorištu škole “Sveti Sava” u Istočnom Novom Sarajevu stoji kao kameni zagrljaj za svu stradalu djecu i svaki put kada prođemo pored njega dužni smo da zastanemo i to ne samo zbog tuge, već zbog obećanja da ćemo graditi grad u kom će se djeca slobodno igrati i učiti, mirno spavati i da nikada nećemo dozvoliti da njihova žrtva izblijedi u sjećanju i istoriji.”
Iako na početku govori da je spomenik svoj stradaloj djeci, naravno da se to odnosi isključivo na djecu iz ratnog Srpskog Sarajeva, jer njega druga djeca ne interesuju. Moralni kepec koji je pisao ovu izjavu mora da zna da ne može graditi grad u kojem će djeca živjeti bezbrižno i sretno, ako živi u zemlji u kojoj se stalno govori o mogućem novom ratu.
Dodik nastavlja “Naši mali anđeli nikada neće otići iz ovog grada, jer su njihovi mladi životi ugrađeni u svaki njegov kamen koji su oni svojom krvlju i dječijom čistotom natopili.”
Realno, u svaki kamen Istočnog Sarajeva ugrađen je gradonačelnik Ljubiša Đosić i njegova ekipa, a oni koji su preživjeli rat sigurno su maštali o ovakvom gradu, a ni društvu.
Zatim nam “Dodik” daje definiciju patriotizma “patriota znači voljeti ovu zemlju onako kako su je voljela ta djeca – nevino, čisto i bezrezervno, ali koja u toj svojoj čistoti nisu mogla ni slutiti da će im igra ostati posljednja uspomena, a zlikovci koji su to učinili ostati nekažnjeni.”
Kao što vidimo autor izjave patriotizam izjednačava s RTRS-om, koji upravo tako podržava trenutnu vlast u Republici Srpskoj, nevino, čisto i bezrezervno. A što se tiče zlikovaca koji će ostati nekažnjeni, skrenuo bih pažnju da smo mi naše zlikovce, pretvorili u heroje, kojima dižemo spomen-ploče i koje veličamo.
“Zato je naša sveta dužnost da se o ovim malim a velikim herojima stalno priča generacijama koje dolaze i da svako dijete koje danas slobodno korača ulicama ne samo Istočnog Sarajeva, već svake lokalne zajednice u Republici Srpskoj zna da tu slobodu duguje onima koji su svoje djetinjstvo dali za temelje Srpske.”
Ovo je već degutantno i bezobrazno, jer ubijena djeca u Srpskom Sarajevu nisu dala svoje djetinjstvo za temelje Republike Srpske – ubijena su. Pitajte njihove roditelje, šta će reći na ovakvu bestidnu izjavu.
Na kraju je Dodik poručio “da će zajedno sa Republikom Srpskom živjeti i ovih 118 nevinih duša koje su bijednim zlikovcima, kukavicima i monstrumima bili meta, i živjeće zauvijek u svakom dječijem koraku, osmijehu, prvoj izgovorenoj riječi, u svakom školskom zvonu i u svakom srcu koje kuca za Istočno Sarajevo i Republiku Srpsku.”
Bože, kako je lako biti bezobrazan i bezosjećajan, nad tuđim grobovima.
