Đorđe nema nasljednike iz prethodnog braka, dok Slavica ima troje nasljednika i četvoro unučadi. Zajedničko dijete nemaju, ali prije nekoliko godina život iz korijena promijenila im je beba od 11 mjeseci.
Naime, napuštenog mališana Slavica je slučajno spazila pored kontejnera, i od tog momenta više se od njega bračni par Đurić nije razdvajao.
– Ja sam vidjela malo dijete kod kontejnera. Ono je sav bio u nekim krastama i noge su mu bile raskrvarene. Ne znam, ne mogu da objasnim, suze su mi krenule… Tu blizu je Socijalni rad, i ja sam utrčala sa djetetom u rukama i vikala sam. Onda je došla i policija i odmah smo otišli u bolnicu. Oni su procijenili da ima oko 10-11 mjeseci. Dijete je bilo izmučeno, bilo je… Ne znam. Bio je par dana u bolnici. Naježila sam se sva kad se narod okupio. To je bilo strašno. Strašno. Stvarno strašno, ispričala je Slavica.
Odmah je pozvala muža, koji je u tom momentu bio na poslu, da mu ispriča šta se dogodilo. I dok mu je uznemireno objašnjavala situaciju, čula je samo sa druge strane slušalice – donesi ga kući.
– Ja sam bio u firmi i ona meni javlja telefonom da je našla dijete. Kaže, šta da radi. Samo ga donesi kući. Ne smije dijete biti na ulici. Ako su ga već bacili na ulicu, neće ostati na ulici, biće kod nas, ispričao je Đorđe.
Nadležni organi su u međuvremenu otkrili da se dječak zove Ismar i da ga je prava porodica potpuno odbacila, te da ne žele da brinu o njemu. Sa druge strane, u dom Slavice i Đorđa unio je veliku radost.
– Pa to mora sud da riješi. Šta će biti, kako će biti – ne znam. Volim da ostane. Iako imam svoje, ja sam ga odmalena othranila. Kad treba da legnemo da spavamo, on poljubi mene, poljubi njega (Đorđa) i legnemo da spavamo. Volim da ostane, kaže Slavica, a tu se odmah nadovezuje i Đorđe: “Pa on je moja duša. Ne mogu opisati. To je dijete koje je priraslo meni za srce i nama. I jednostavno više bez njega ne mogu. Daćemo sve pa i život ako treba.”
Ni to što Ismar potiče iz muslimanske porodice za njih ne predstavlja prepreku.
– Nismo pitali ko je i šta je. Nismo pitali uopšte ko je koja vjera. A evo ja i ne pitam ni danas ko je šta, pogotovo kad su ovako djeca u pitanju, rekla je Slavica, a Đorđe se odmah nadovezao na to.
– Ja sam odrastao u vrijeme kad smo bili mladi pioniri, kad smo imali radne akcije, kad je nacionalnost bilo zadnje što se pitalo. Zapravo tad se nije ni pitalo. Sad ponovo dolazi to vrijeme da ljudi shvate da smo mi naslonjeni na druge i da nacionalnost nema nikakve veze. Ako smo ljudi – budimo ljudi. Što je rekao patrijarh Pavle – samo budimo ljudi. Dijete izrasta u jednoj pravoslavnoj porodici i neće osjetiti ni trenutka da je zapostavljeno po bilo kom osnovu. On među nas spava i on prvo poljubi baku, pa poljubi čika Đorđa, objašnjava.
Međutim, Đorđe nikada nije dozvolio da mališan razvije lažnu sliku kako mu to kasnije ne bi donijelo psihičke probleme, zato ih dječak ne oslovljava sa “tata i mama” ili “baba i deda”.
– Nikakve iluzije ne dozvoljavam, jer psihološki bi to kasnije njega koštalo. Neka odmah zna, neka spozna svoju istinu. Nije meni lako kad se dijete vrati sa igrališta i kaže da mu je drug otišao sa svojom mamom pa onda pita gdje je njegova mama. To mene peče. Kažem mu da će mu mama doći i da sad nije tu. Lažem i tako. Zaplačem. Teško je to. Teško je kad čovjek sazna da će on jednog dana možda i otići. To će biti moj kraj otprilike, priča Đorđe.
Ismar je izrastao u jednog zdravog, veselog i razdraganog dječaka zahvaljujući Slavici i Đorđu, koje neizmjerno voli. Kako je ova dirljiva emisija snimana prije tri godine, nije poznato da li i dalje živi u njihovom domu, prenose Nezavisne novine.
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
