TOTALKA CRVENIH
Kako se Nermin Nikšić uhvatio za SDA kao davljenik za slamku
Budimo brutalno iskreni: pitanje nije hoće li Nikšić pitati SDA za koaliciju.
Pravo pitanje je – hoće li iko išta pitati Nikšića računajući i SDA. Jer kad se SDP-u stolice konačno izmaknu i stropoštaju u magli izbornih rezulatata šta god Nikšić da uradi oni propadaju: ako ostanu na vlasti uz pomoć SDA-propadaju od strane svoje baze. Ako ostanu bez vlasti-kanibaliziraće se međusobno u političkim igrana gladi.
Postoji tačno jedan trenutak u politici kada se svaka velika riječ svede na malu, jadnu rečenicu, na nulu. Kada se ‘nikad s njima’ pretvori u ‘teško, ali ne isključujem’. Kada se moralna vertikala ispostavi kao teleskopska horizontala – produživa i sklopiva, zavisno od toga ko drži vlast, a ko već vidi kako mu se stolica izmiče ispod političke uhljebeljene stražnjice.
Upravo u tom trenutku danas se nalazi Nermin Nikšić. Premijer Federacije BiH, predsjednik SDP-a i čovjek koji je godinama bio poznatiji po aferama nego po radu partije, sada nam objašnjava kako koalicija sa SDA ‘nije vjerovatna, ali nije ni nemoguća’. Teško, ali moguće, kaže. Kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o političkom bankrotu jedne stranke koja se još uvijek usuđuje zvati socijaldemokratskom.
Jer, da se ne lažemo: SDP sa socijaldemokratijom danas ima veze otprilike koliko i Dodikov SNSD – formalno ime, a suštinski prazna ljuštura i autoritarna praksa.
Razlika je samo u tome što SNSD to više i ne krije, dok SDP još uvijek glumi da je nešto drugo od onoga što jeste: servis haračke vlasti bez ideje, bez hrabrosti i bez ikakvog političkog kapitala.
Dok je SDP imao garantovanu vlast – da se razumijemo-ne glasovima građana, nego aminom stranih ambasada i prešutnim blagoslovom visokog predstavnika – Nikšić je mogao glumiti ko biva principijelnog političara. Tada se s visine odbijala svaka pomisao na koaliranje SDA. Tada je ‘ne sa SDA’ bila jedina konzistentna politika koju je Nikšić ikada imao. Ne zato što je SDA bila problematična – nego zato što je Nikšić tada imao luksuz da bude izbirljiv i što je morao u tom luksuzu slušati druge koji su skautirali vlast.
Sada, kada se Trojka pretvorila u pokretni politički brodolom, kada je vlast u Federaciji ubjedljivo najgora u poslijeratnoj historiji, a ona na državnom nivou još i gora, Nikšić shvata da tog luksuza više nema. Da nema međunarodnih garancija. Da nema zapadnohercegovačkih potvrdnih šaputanja. Da nema sigurnosne mreže ispod sarajevskog političkog trapeza.
I tada se, gle čuda, SDA više ne čini tako nezamislivom i dalekom.
To nije politička fleksibilnost. To je politička panika i puki instinkt za preživljavanjem.
Nikšićeva promjena stava nije plod odgovornosti, nego straha. Dok je vjerovao da će u vlast ući bez obzira na izborni rezultat, odbijao je SDA s dozom prepotencije. Danas, kada zna da će se morati osloniti na ono što mu građani stvarno daju – a to je gotovo ništa – shvata da mu pregovaračka pozicija ne postoji.
Šta sve možeš u slobodnom padu
SDP u izbornu godinu ulazi bez političkog kapitala, opterećen istragama, aferama i likovima koji su postali teret, a ne snaga. Partija koja se nekad zaklinjala u radnička prava danas se hvali minimalnom platom kao historijskim dostignućem, dok Federacija tone u institucionalni haos, ekonomsko iscrpljivanje, dužničko ropstvo i administrativnu paralizu.
Nikšić u istoj rečenici govori o „evidentnim rezultatima“ i ostavlja otvorena vrata SDA. To nije odgovornost prema državi, kako on voli reći. To je odgovornost prema vlastitoj fotelji i jaranima u prvom foteljaškom safu; prema čitavim ministarskim ešalonima stolica koje škripe, klimaju se i samo što nisu završile na političkom otpadu, a ištu novu moć.
Jer, budimo brutalno iskreni: pitanje više nije hoće li Nikšić pitati SDA za koaliciju. Pravo pitanje je – hoće li iko pitati išta Nikšića računajući i SDA, kad se SDP-u stolice konačno izmaknu i stropoštaju u magli izbornih rezulatata.
U tom smislu, Nikšićevo „teško, ali moguće“ nije signal zrelosti, nego priznanje konačnog poraza. To je rečenica čovjeka koji je godinama mislio da je vlast njegovo prirodno stanje, a sada otkriva da politika ipak ima jednu nezgodnu manu – zove se izborni rezultat.
Ali, evo, sve i da se desi takva koalciji-razmislite malo, kome će ona više nauditi? Dabome, SDP-u. Jer SDA i nije na vlasti, oni su opozciona partija, njen kadar i baza neće biti gadljivi na bilo kakvo koaliranje koje će ih dovesti na vlast, dok će ovo biti kraj SDP-a kakvog poznajemo. A kako ga poznajemo, to i neće biti neka šteta. Oni su vlast, loš vlast zaboga!
I zato je ova priča daleko veća od jedne moguće koalicije. Ovo je priča o potpunom raspadu iluzije da SDP predstavlja bilo kakvu alternativu.
Najviše, ovo je priča o stranci koja je potrošila i ideologiju i kredibilitet, a sada pokušava preživjeti hvatajući se za ono od čega se zaklinjala da bježi.
Jer šta god da uradi SDP on propada: ako ostanu na vlasti uz pomoć SDA-propadaju od strane svoje baze. Ako ostanu bez vlasti-kanibaliziraće se međusobno u političkim bitkama gladi.
A nemoć i smrd poraza, za razliku od koalicija, više niko ne želi potpisivati
Piše: Dragan Bursać (Hayat)
