Međutim, službeni dokumenti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) iz Haga pokazuju suprotno. Riječ je o dokumentu numerisanom 0603-2373–0603-2383, nastalom tokom zvaničnih saslušanja održanih 22., 23. i 24. augusta 2006. godine, u okviru svjedočenja američkog državljanina Johna Jordana.
Dokument je u haškim spisima registrovan kao „Izjava svjedoka“ pod naslovom „Jordan Gjoni – 24-8-06. doc/md“ i sadrži detaljan opis sistematskog terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva, uključujući navode o dolasku stranih civila koji su, uz zaštitu i logistiku snaga na srpskoj strani, učestvovali u snajperskim napadima na građane.
U svojoj izjavi pod zakletvom Jordan opisuje kako su mete snajperske vatre često bila djeca, žene i civili bez ikakve vojne uloge.
„Koje bi moglo biti opravdanje za otvaranje vatre na vatrogasca koji pokušava ugasiti požar u nečijoj kući? Koji bi mogao biti razlog za granatiranje ljudi koji čekaju u redu za vodu i hljeb, mjesta koja nisu imala vojnu svrhu? Stalno smo izvlačili ranjene i mrtve. U nekim napadima primijetio sam da bi meta bio najmlađi član porodice. Ako bi odrasla osoba i dijete hodali zajedno, pucali bi u dijete. Ako bi cijela porodica hodala zajedno, najmlađa osoba bi uvijek bila meta“, naveo je Jordan u svjedočenju pred MKSJ-om u augustu 2006. godine.
Svjedočenje uključuje i konkretan događaj iz 1994. godine, kada je Jordan opisao kako je pronašao tijelo žene pogođene snajperskim hicem u leđa, dok je pored nje bio muškarac koji je držao dijete u naručju, skrivajući se iza drveta. Snajperisti su, prema njegovim riječima, s udaljenosti od oko 800 metara pucali u drvo s namjerom da pogode i civila i dijete.
„Još jedan incident dogodio se ispred Holiday Inna. Vidjeli smo tijelo žene upucane u leđa. Pored nje bio je civil s djetetom, sakriven iza drveta. Meci su udarali u drvo, a komadi drveta su letjeli. Postavili smo naše vozilo između civila i izvora vatre. Vatra se nastavila“, naveo je Jordan, dodajući da je kroz snajper vidio dvojicu muškaraca u zgradi na Grbavici, nakon čega je pucnjava prestala.
Dalje u svjedočenju navodi da je tokom perioda 1994–1995. više puta posmatrao strane državljane koji su dolazili na položaje na srpskoj strani i pucali na civile u Sarajevu, te da su se lokalne oružane formacije prema njima odnosile s posebnom pažnjom.
„Nisu bili lokalni stanovnici. Bili su čisti, uredni, obučeni u lovačka ili paravojna odijela i nosili su skupe lovačke puške“, navodi se u izjavi.
Jordan također svjedoči da je od ljudi s kojima je bio u kontaktu čuo kako su bogati stranci plaćali da dolaze na položaje oko Sarajeva i učestvuju u snajperskim napadima na civile.
Ovi navodi su sastavni dio zvaničnih sudskih spisa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i predstavljaju dokumentovano svjedočenje dato pod zakletvom. Objavljivanje i ponovno aktueliziranje ovakvih dokumenata ponovo otvara pitanja odgovornosti, negiranja zločina i političkih narativa o opsadi Sarajeva, temi koja i dalje ostaje jedna od najosjetljivijih u odnosima u regiji.
