Osam primjera nekonzistentnosti i licemjersva
Nedavno potpisana Deklaracija bošnjačkog političkog i vjerskog vodstva odiše nekonzistentnostima i velikom dozom licemjerja, smatra predsednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž, čiji osvrt na Facebooku na ovaj dokument prenosimo u nastavku:
-Promocija humanističko sekularnih vrijednosti, ali kroz strogu demonstraciju vjersko-nacionalne politike, uzdignute na prijestol diktata moralnosti.
Osuđuje se govor mržnje, ali se političke protivnike direktno etiketira, prikazujući povijest krajnje selektivno. Najočigledniji primjer tvrdnja da su na teritoriju pod kontrolom ABiH očuvani svi vjerski objekti. Dokumentirana 294 objekta katoličke crkve na području pod kontrolom ABiH su se, prema tome, sama srušila, a žrtve, poput fra Nikice Milićevića i fra Leona Migića, ubijenih 13. studenoga 1993. na pragu samostana u Fojnici, su se same ubile.
Sve ovo zajedno ne znači da su problemi koje Deklaracija spominje izmišljeni. Govor mržnje, islamofobija i političke manipulacije poviješću doista postoje. No problem ovog dokumenta nije u tome što brani bošnjačku zajednicu, nego u načinu na koji to čini.
Dokument je politički zanimljiv upravo zato što istodobno pokušava govoriti jezikom građanskog pluralizma, sekularizma i međureligijskog suživota, a formalno je koncipiran, potpisan i simbolički insceniran kao deklaracija jedne etno-vjerske elite.
Sama objava kaže da je izjava potpisana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, da su je inicirali Islamska zajednica u BiH, BZK, Merhamet i VKBI, te da su među 33 potpisnika reisul-ulema Husein Kavazović, bivši reis Mustafa Cerić, zamjenik reisul-uleme Enes Ljevaković i predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić, uz niz najviših državnih i stranačkih dužnosnika. U samom tekstu deklaracije potpisnici se definiraju kao “Bošnjaci i muslimani” te kao “predstavnici akademskog, političkog, kulturnog, društvenog i vjerskog života”, a zatim tvrde da je za Bošnjake Bosna i Hercegovina “pluralno i sekularno društvo”.
1️. Tu nastaje prva velika nekonzistentnost: dokument nominalno brani sekularnu državu, ali je politički artikuliran kroz vjersku infrastrukturu i uz snažnu institucionalnu prisutnost Islamske zajednice. Gazi Husrev-begova biblioteka nije neutralni “civilni” prostor u apstraktnom smislu. Službeni podaci pokazuju da je povijesno nastala u okviru Gazi Husrev-begove medrese, da je djelovala unutar medrese, a njezina službena stranica i danas ističe fond “Arhiv Islamske zajednice”. To ne delegitimira pravo da se ondje održi skup, ali objektivno slabi univerzalističku i strogo sekularnu poruku dokumenta. Sekularizam se u tekstu zagovara, ali se politički performira kroz dominantno islamsko-bošnjačku institucionalnu matricu.
2️ Druga nekonzistentnost je konceptualna: deklaracija formalno osuđuje govor mržnje prema svima, uključujući Srbe, Hrvate, Jevreje, Rome i “bilo koju drugu zajednicu”, ali je njezin stvarni subjekt isključivo bošnjački kolektiv. To se vidi već u uvodu, gdje se potpisnici definiraju kao “Mi, Bošnjaci i muslimani”, a potom tvrde da su meta “zlonamjerne kampanje demonizacije Bošnjaka”. Takva konstrukcija nije nužno pogrešna, ali nije univerzalistička. Ona je prije svega mobilizacijska i identitetska. Problem je što se potom pokušava prikazati kao opći civilizacijski apel, iako je po sadržaju, potpisnicima i simbolici primarno bošnjačka nacionalno-politička deklaracija.
3️. Treća razina licemjerja ili barem političke dvosmislenosti jest spajanje državnih funkcija i etno-nacionalnog zastupanja. Među potpisnicima su predsjedavajući Predsjedništva BiH, predsjedavajući oba doma Parlamentarne skupštine BiH, ministri vanjskih poslova, obrane i ljudskih prava, premijer Federacije BiH i drugi visoki dužnosnici. Kada oni potpisuju tekst koji govori u prvom licu množine kao “Bošnjaci i muslimani”, oni politički nastupaju kao predstavnici jednog kolektiva, iako formalno obnašaju funkcije koje su ustavno dužne predstavljati sve građane ili barem čitave institucije države. To je politički legitimno kao privatni stav, ali problem nastaje kad se takav etno-konfesionalni nastup zatim prezentira kao obrana pluralne, sekularne i građanske Bosne i Hercegovine. Tu se jedno piše, a drugo radi.
4️. Četvrti problem je retorička eskalacija. U prvoj točki deklaracije određene narative se ne opisuje samo kao netočne ili štetne, nego kao opravdanje za “antidržavnu secesionističku politiku i pripremanje novog genocida nad Bošnjacima”. To je iznimno teška formulacija. U analitičkom smislu, ona ima snažan mobilizacijski učinak, ali i ozbiljan nedostatak: širi pojam genocidne prijetnje do razine političke etikete. Time se prostor legitimne rasprave sužava, jer se protivniku ili kritičaru ne imputira samo zlonamjernost, nego potencijalno sudjelovanje u pripremi genocida. Takva retorika može biti politički korisna za homogenizaciju vlastitog biračkog tijela, ali nije dosljedna deklariranom cilju spuštanja tenzija i obrane međuzajedničkog povjerenja.
5 Peta nekonzistentnost tiče se povijesne istine i selektivne memorije. Deklaracija tvrdi da je tijekom rata sustavno uništavano islamsko kulturno naslijeđe, uključujući 614 džamija, te da su “na teritoriji pod kontrolom legalnih vlasti i Armije RBiH… očuvani ključni objekti i sadržaji vjerskog i kulturnog identiteta drugih zajednica”.
Prvi dio je utemeljen: razaranje islamske baštine u ratu bilo je masovno i dobro dokumentirano. Međutim, drugi dio je povijesno problematičan, jer sugerira gotovo netaknutost sakralne baštine drugih zajednica na prostoru pod kontrolom Armije RBiH. Službeno glasilo Biskupske konferencije BiH navodi kako je ukupno 1.000 katoličkih crkvenih objekata bilo potpuno uništeno, teško ili lakše oštećeno, od čega su 294 “stradala u naletima Armije BiH”, dok službena stranica Vrhbosanske nadbiskupije navodi da je u ratu uništeno ili oštećeno više od 600 crkvenih objekata. Izrijekom se spominje sukob Armije BiH i HVO-a koji je za posljedicu imao masovno protjerivanje katolika.
Zato bi preciznija i intelektualno poštenija formulacija bila da razmjeri i obrasci razaranja nisu bili simetrični među svim vojskama i područjima, ali tvrdnja kako su na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH naprosto “očuvani ključni objekti” drugih zajednica ne izdržava ozbiljan povijesni test. Ona briše ili minimizira dokumentirana razaranja katoličkih objekata i zločine nad katoličkim klerom. U tom kontekstu posebno odjekuje slučaj Fojnice: fra Nikica Milićević i fra Leon Migić su ubijeni 13. studenoga 1993. na pragu samostana. To ne poništava bošnjačko stradanje niti genocid nad Bošnjacima, ono samo pokazuje da deklaracija povijest prikazuje selektivno, na način politički koristan jednima.
6️. Šesta nekonzistentnost jest odnos prema međureligijskom dijalogu. Deklaracija pozdravlja Islamsku zajednicu kao lidera međureligijskog dijaloga i pohvaljuje Međureligijsko vijeće BiH. To je normativno korektno. Ali sam format dokumenta nije međureligijski nego jednostrano bošnjačko-muslimanski; nema supotpisnika iz Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve ili židovske zajednice, niti pokušaja da se poruka oblikuje kao zajednički apel protiv mržnje. Dakle, dokument se poziva na međureligijski dijalog, ali praktično ne gradi dijaloški format, nego vlastitu kolektivnu platformu. To je politički razumljivo, ali opet otkriva raskorak između deklarativnog univerzalizma i stvarne političke prakse.
7️. Sedmi problem je miješanje nacionalnog i religijskog identiteta. Tekst se neprestano kreće između pojmova “Bošnjaci”, “muslimani”, “bosanski muslimani” i “bošnjački narod”, kao da su to gotovo potpuno preklapajuće kategorije. U sociološkom smislu to može odražavati dio stvarnosti, ali u političko-pravnom smislu proizvodi ozbiljan problem: deklaracija koja navodno brani sekularni poredak zapravo reafirmira matricu u kojoj je nacionalni identitet gotovo neodvojiv od religijskog. To može biti legitimna identitetska politika, ali nije dosljedni sekularizam. U sekularnoj državi politički subjekt je narod ili građanin, ovdje je politički subjekt de facto etnokonfesionalna zajednica.
8️. Osmi element je selektivna upotreba antifašizma. Deklaracija se poziva na muslimanske rezolucije iz Drugog svjetskog rata, ZAVNOBiH i antifašističke tekovine. To je snažan legitimirajući okvir. No kada se antifašizam koristi kao moralni kapital, a istodobno se zanemaruju ili minimiziraju ratni zločini i razaranja počinjeni s “vlastite” strane, tada on prestaje biti univerzalno načelo i postaje instrument političke samoamnestije. Drugim riječima, antifašizam u dokumentu nije toliko standard samokritike koliko štit vlastitog moralnog monopola.
Zaključno, ova deklaracija nije bez osnove u dijelu koji upozorava na realan govor mržnje, islamofobiju i opasne političke narative o Bošnjacima. Ti fenomeni postoje i bilo bi neozbiljno to negirati. Ali dokument pati od ozbiljnih unutarnjih proturječja.
Govori jezikom sekularnog pluralizma, a nastupa kao etno-vjerski blok. Poziva na povijesnu istinu, a povijest izlaže selektivno. Poziva na međureligijski dijalog, a strukturiran je bez dijaloga. Traži osudu govora mržnje, ali sam koristi maksimalno eskaliranu političku retoriku. I najvažnije: pokušava moralno univerzalizirati jedan partikularni politički nastup. Upravo tu leži njegova glavna slabost.
Nije problem što je ovo bošnjačka deklaracija, problem je što se bošnjačka deklaracija predstavlja kao neutralni, univerzalni i dosljedno sekularni manifest, a nije ni jedno od toga
