Istrajnost i dostojanstvenost sutkinje Sene Uzunović, koje su obilježile cijeli proces Miloradu Dodiku, vratili su građanima Bosne i Hercegovine poljuljanu vjeru u pravosudni sistem.
Pokazala je da je u državi navikloj na povlačenje pred pritiskom moguće ostati uspravan. U okolnostima u kojima profesionalna odluka lako prerasta u lični rizik, ona je pokazala dosljednost nije tehničko pitanje, nego stvar karaktera.
Suđenje Miloradu Dodiku, a potom i presuda, vođeni su u ambijentu koji je sve osim neutralan – pod pritiscima, prijetnjama i otvorenim pokušajima diskreditacije, kakvi u Bosni i Hercegovini često ostaju nevidljivi javnosti, ali jesu duboko prisutni u sistemu.
Sena Uzunović nije sudila samo optuženom predsjedniku entiteta, na ispitu je bila i samo načelo da su svi pred sudom jednaki.
Dok su iz Republike Srpske stizale poruke o „političkom procesu“, „udaru na entitet“ i najave institucionalnih blokada, čak i secesije, sudnica je ostala prostor u kojem se govorilo jezikom dokaza, a ne političkih parola. To u Bosni i Hercegovini nije mala stvar.
Važnost ovog procesa nije samo u njegovom ishodu nego i u trajanju. Istrajati mjesecima, uz svakodnevne pritiske, u državi u kojoj se sudije i tužioci često nađu sami pred organizovanom političkom mašinerijom, zahtijeva više od profesionalne korektnosti. Zahtijeva lični integritet. Uzunović je pokazala da pravosuđe još uvijek ima ljude koji su spremni platiti cijenu dosljednosti.
Zato ova presuda nije važna samo zbog Milorada Dodika, jer ona nosi poruku da zakon, makar ponekad, može biti jači od funkcije i da sudnica ne mora biti produžena ruka politike. Da u okolnostima Bosne i Hercegovine, gdje se hrabrost često kažnjava, postoji i drugačiji izbor.
U konačnici, Sena Uzunović nije promijenila sistem. Ali je sve one u sistemu, na trenutak, podsjetila kakav bi trebao biti. A u zemlji s toliko izgubljenih standarda, i to je više nego što smo navikli.
