Da je Tuzla djelovala na liniji autonomije, pa i povremenog otkazivanja poslušnosti legalnim i legitimnim republičkim organima, pokazuje i referendum koji je inicirala tuzlanska SDP s pitanjem: “jeste li za suverenu, samostalnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu ‘ravnopravnu s drugim republikama u budućem dogovoru o jugoslovenskoj zajednici u avnojevskim granicama’ “.Projugoslavenski krugovi podržali su ovu inicijativu, dok su je većinski reformisti na čelu sa Zvonimirom Orošem odbili.
Putem društvenih mreža mogli smo upratiti da je prije nekoliko dana na jednoj sarajevskoj televiziji upriličeno sučeljavanje zastupnika u Skupštini KS Harisa Zahiragića i gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića. Nekoliko predstavnika Trojke reagiralo je na Zahiragićev istup u kojem je kazao kako je Tuzla u jednom periodu težila autonomiji.
Upravo te reakcije, njihova nervoza i potreba da se tvrdnja odmah delegitimira, bile su povod da se vratimo zbivanjima u Tuzli devedesetih godina i pokušamo ih sagledati izvan dnevnopolitičkih refleksa i lokalnih mitova.
Specifični politički mentalitet
Kada se govori o prilikama u Tuzli i nastanku jednog specifičnog političkog mentaliteta, nužno je vratiti se u 1945. godinu. Slom Nezavisne Države Hrvatske i uspostava komunističke jugoslavenske diktature u Tuzli nisu značili tek smjenu političke vlasti. To nije bio samo površan prekid s prošlošću, nego temeljita preobrazba društva: nestanak prijeratnog građanskog sloja i dugotrajno nametanje ideologije koja je decenijama gušila mogućnost povratka nacionalnog identiteta u njegovu izvornom, tradicionalnom obliku.
Kako navodi prof. dr. Adnan Jahić u jednom od svojih radova:
“U Tuzli je neposredno nakon 1945. godine, prema nekim savremenicima, strah tako duboko prodirao u kosti običnih građana da je ‘i sam usputni pogled na crkvu i džamiju bio sumnjiv’, a ljudi su se ‘u krevetu propitivali nisu li, nesretnom nepažnjom, nešto rekli što bi ih moglo koštati slobode ili radnog statusa’ “.
Apologeti jugoslavenstva vole se razbacivati afirmativnim ocjenama tzv. zlatnih osamdesetih. Po ustaljenoj mantri, to su bile godine bez identitetskih pitanja, vrijeme blagostanja i opuštenosti. Tuzla je i tada bila specifična. U tuzlanskoj gimnaziji u tom periodu radila su svega dva do tri profesora muslimanske nacionalnosti. Oni Muslimani koji su se našli na rukovodećim pozicijama često su, iz kompleksa inferiornosti ili duboke ideološke indoktrinacije, postajali najglasniji nipodaštavači bošnjačko-muslimanske tradicije. Izrugivanje vlastitom identitetu za neke je bilo mjera političke ispravnosti i čin lojalnosti tzv. izbaviteljskom jugoslavenstvu. Evolucija mišljenja je legitimna, ali povijesni kontekst se ne može retroaktivno brisati.
Sva kompleksnost tuzlanskih prilika pokazala se 1990. godine.
Izbore su u Tuzli dobili reformisti Ante Markovića i Socijalistička demokratska partija (SDP). Taj se rezultat često prikazuje kao dokaz političke zrelosti grada, no odnos te politike prema krupnim nacionalno-političkim pitanjima govori suprotno. Za tuzlansku vladajuću čaršiju svi akteri s tzv. nacionalnog spektra bili su odgovorni za krizu Jugoslavije, dok je JNA percipirana kao jedini garant mira i opstanka suživota.
U tom kontekstu posebno je znakovita epizoda koju Senad Avdić navodi u knjizi Gole godine, kada Slobodan Milošević osamdesetih godina dolazi u posjetu Bosni i Hercegovini i u razgovoru s Nijazom Durakovićem otvoreno ističe da je za Jugoslaviju i protiv svih nacionalnih snaga. Ta izjava precizno oslikava politički horizont tadašnjih jugoslavenskih struktura, ali i mentalni okvir u kojem su se formirale kasnije odluke dijela bosanskohercegovačke ljevice, uključujući i one u Tuzli.
Da je Tuzla djelovala na liniji autonomije, pa i povremenog otkazivanja poslušnosti legalnim i legitimnim republičkim organima, pokazuje i referendum koji je inicirala tuzlanska SDP s pitanjem:
“Jeste li za suverenu, samostalnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu ‘ravnopravnu s drugim republikama u budućem dogovoru o jugoslovenskoj zajednici u avnojevskim granicama’ “.
Projugoslavenski krugovi podržali su ovu inicijativu, dok su je većinski reformisti na čelu sa Zvonimirom Orošem odbili. Time je odbačen koncept koji je tuzlanska SDA označila kao pokušaj davanja legitimiteta pripajanju Tuzle “Srboslaviji”, a data je podrška legalnom republičkom vrhu Bosne i Hercegovine. Pozitivan ishod referenduma i prijeteća ratna oluja ujedinili su vlast i narod Tuzle u patriotskom konsenzusu koji je imao dalekosežne posljedice po odbranu države.
Autonomija kao povratna ideja
Agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ideja autonomije, privremeno potisnuta referendumskim opredjeljenjem, ponovo se pojavljuje u političkom opticaju. Ovoga puta ne kao apstraktna ideja, nego kao konkretan projekat koji se, prema dostupnim izvorima i svjedočenjima, pokušava realizirati kroz pojedine regionalne centre. Tuzla se u tom kontekstu nameće kao posebno važna tačka zbog svoje političke tradicije, strukture vlasti i već uspostavljenih paralelnih linija odlučivanja.
U tom trenutku na scenu stupa Fikret Abdić. Nakon što propada plan da preuzme mjesto predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Abdić u ljeto 1992. godine dolazi u Rijeku, gdje formira Štab za podršku Bosni i Hercegovini. Iza deklarativne brige za državu, njegovo djelovanje sve više poprima obrise pripreme alternativnih rješenja. Prema dostupnim podacima, cilj tog angažmana nije bilo jačanje legalnih institucija, nego finansijsko i organizaciono osiguravanje rezervnih planova za cijepanje države, u kojima je Tuzlanska regija imala posebno mjesto.
Abdić se povezuje s nizom političkih i sigurnosnih aktera, a među njegovim bliskim sagovornicima nalazi se i Selim Bešlagić, tadašnji gradonačelnik Tuzle. Njihovo povezivanje inicira Dževad Jogunčić, čovjek blizak Adilu Zulfikarpašiću i Aliji Delimustafiću. Po Abdićevom i Bešlagićevom planu, Tuzlanska regija trebala je biti prva koja će proglasiti autonomiju.
Bešlagić, uvjeren u vlastitu povijesnu ulogu, nakon početnih pregovora sa srpsko-crnogorskom armijom postaje faktički gospodar regije. Na ulazu u Đurđevik uvodi se carina, a borci ARBiH iz Gradačca morali su plaćati prolazak. Kada Jusuf Halilagić, pomoćnik ministra pravosuđa, iznosi kritiku takvog ponašanja, Abdić reagira riječima:
“Neka, Bešlagić prvi treba da baci na leđa Aliju Izetbegovića”.
Tom rečenicom ogoljen je politički cilj cijelog projekta: slabljenje i rušenje legalnog vrha države.
Kadrovi sumnjive lojalnosti
Otpor takvoj politici dolazi iz Kalesije i Živinica, gdje Bešlagić u izbornoj utrci za predsjednika regionalne vlade doživljava težak poraz. Ipak, ostaje u stalnoj vezi s Abdićem. Paralelno, Adil Zulfikarpašić pokušava učvrstiti svoj utjecaj u Tuzli preko političkih i sigurnosnih struktura, dok se u institucije infiltriraju kadrovi sumnjive lojalnosti. U isto vrijeme, aktivnosti SDA usmjerene protiv agresora sistematski se miniraju.
Plan je predviđao formiranje autonomne muslimansko-hrvatske pokrajine s vezom prema Hrvatskoj preko Save, čime bi Bosna i Hercegovina bila faktički rasječena, a Alija Izetbegović politički eliminiran. Međutim, tvorci tog plana nisu računali na činjenicu da su njihovi potezi bili pod nadzorom mlade bosanske obavještajne strukture.
Tuzla, iako opterećena prisustvom reformista i starih komunističkih kadrova, nije prihvatila avanturu autonomije. “Tuzla, koja je pretežno muslimanska, okružena je sa stoprocentnim muslimanskim življem, i nejma namjeru odvajanja od sopstvenog naroda i pripajanja nekoj drugoj državi”.
Pokušaji destabilizacije ostali su bez šire podrške.
