Naizgled običan sastojak iz svake kuhinje, med, sve češće se pojavljuje u ozbiljnim naučnim radovima.
Najnovija analiza, provedena na Univerzitetu u Granadi i objavljena u časopisu Nutrients, otvorila je pitanje mogu li proizvodi pčelarstva igrati ulogu u borbi protiv poremećaja pamćenja i kognitivnih disfunkcija. I to ne na simboličan način, nego kroz konkretne molekularne mehanizme.
Istraživači su se oslonili na čak 27 ranijih studija i pokušali povezati rezultate. Zaključak je intrigantan: med i srodni proizvodi imaju potencijal utjecati na ključne procese u mozgu povezane s razvojem bolesti poput Alzheimerove.
Naravno, odmah je naglašeno – sve je za sada viđeno na životinjskim modelima, od miševa i crva do insekata, i u laboratorijskim uvjetima. Ljudi su sljedeći korak, ali do toga još nije došlo.
Kako to zapravo izgleda na razini stanica? Najprije, oksidativni stres. To je stanje kada u tijelu ima previše aktivnih formi kisika – slobodnih radikala koji oštećuju stanice. Med je tu pokazao iznenađujuću snagu.
Njegovi polifenoli i flavonoidi, antioksidansi prirodno prisutni u pčelinjim proizvodima, uspjeli su značajno smanjiti taj pritisak. Znanstvenici taj učinak uspoređuju s vrstom unutarnjeg štita koji štedi neurone od postupnog propadanja.
A tu su i mitohondriji – male “elektrane” unutar stanica. Kada oni oslabe, nema dovoljno energije da se održe veze među neuronima. Pokusi na miševima pokazali su da ekstrakt meda može spriječiti oštećenja mitohondrija izazvana neurotoksičnim glutamatom. To je trenutak kada jednostavan zaslađivač iz kuhinje iznenada ulazi na teren ozbiljne neurobiologije.
Priča se tu ne završava. Znanstvenici su ispitivali i utjecaj na upalne procese u živčanom sustavu. Med je, kako kažu, “gasio vatru” – smanjivao razinu citokina i enzima koji pojačavaju upalu. Rezultati in vitro i na životinjama pokazuju da je dolazilo do poboljšanja kognitivnih funkcija, što je za mnoge istraživače bio neočekivan nalaz.
Posebno je zanimljiv dio o proteinima koji se najčešće povezuju s Alzheimerovom bolešću – amiloid i tau. Kada ih ima previše, oni formiraju naslage i zapetljane strukture koje razaraju moždane stanice.
A neki tipovi meda, prema rezultatima na crvima i miševima, uspjeli su smanjiti njihovu toksičnost i gomilanje. To je podatak koji zvuči obećavajuće, ali, kako ističu autori, i dalje ne znači da će isti učinak biti primijećen kod ljudi.
U jednom se trenutku čitav pregled može čitati kao mapa nade – oksidativni stres, mitohondrijska disfunkcija, neuroinflamacija, amiloid, tau-protein – i svuda tragovi da bi med mogao odigrati zaštitnu ulogu. Ali onda dolazi hladan tuš: sve ovo su još uvijek predklinički nalazi, bez ijednog ozbiljnog kliničkog ispitivanja na ljudima.
Znači li to da ćemo jednoga dana med tretirati kao ozbiljan farmaceutski alat? Ili će ostati u zoni narodnih savjeta i dopunskih istraživanja? Znanost još nema jasan odgovor.
Ali činjenica da se sve više sveučilišta bavi molekularnim analizama ovog prirodnog proizvoda govori dovoljno: priča tek počinje, a smjer u kojem će otići otvara više pitanja nego što daje odgovora.
