Iz nekih svojih razloga, tom očiglednom padu diktatora u Srbiji pridružio se i Dodik, gotovo pa samostalno priređujući svoj politički kraj, koji se sigurno mogao još neko vrijeme odgoditi.
Opozicija u Republici Srpskoj, kako stvari stoje, neće povući Srbe iz Bosne u ponor – a s njima i sve nas ostale – već je pokazala odgovornost. To je najviše iznenadilo Dodika, koji je navikao da ih gazi metodama sramotnim čak i za 15. vijek.
Očigledno je da će pasti i Dodik i Vučić te da na njih u ovom trenutku mogu igrati samo budale ili oni koji su kupljeni, jer je to klasičan odlazak u četnike ’45. godine.
Kako god, Srbi će u Srbiji opet promijeniti vlast i pokušati u nekom novom ciklusu izboriti se za bolju, demokratskiju i pošteniju Srbiju – što i nije teško ako se današnja Srbija uzme kao referentna tačka.
Srbija ima kritičnu masu ljudi koji su gotovo na nivou EU – stotine hiljada njih – dok mi imamo tek nekoliko hiljada.
Ovo što sada politički i društveno imamo podsjeća na period Drugog svjetskog rata, kada su Srbi imali partizane i četnike, Hrvati ustaše, partizane i domobrane, a Bošnjaci ponešto u svim tim pokretima.
Danas srpski partizani, iako ih je značajno manje od fašista, svojom autentičnošću, dobrom namjerom, veličinom i hrabrošću uspijevaju nakon nekoliko decenija pobijediti sile mraka. Vidjet ćemo hoće li to uspjeti pretvoriti u istinski demokratsku vlast.
Kod Bošnjaka nema partizana u pravom smislu – to su male grupice od po nekoliko desetina ljudi, često i pojedinci, diverzanti, neuvezani i sa plitkim materijalnim interesima, bez svijesti da se treba boriti i da fašiste treba ponovo goniti.
Polako, dok se ta svijest ne promijeni, dok se ne shvati da nije dovoljno samo vikati “hoćemo jake institucije” ili “hoćemo da stane nasilje nad ženama” – kada napravimo taj prvi korak, onda ćemo, valjda, ići dalje tim putem.
Ono što se trenutno dešava u Srbiji, barem do ovog trenutka, najsavršenija je revolucija koju je svijet ikada vidio. Čak i tako očigledne stvari opet promiču Bošnjacima, koji, umjesto da uče, traže prečice i prevare navodno za neke promjene i bolje sutra.
E pa, tih prečica nema. Prečice postoje samo za one na drugoj strani – one koji se, čak i kada su poraženi, mogu njima vratiti i ponovo resetovati sistem u svoju korist.
Jedan od naših prvih problema je suluda ideja da smo mi bolji od Srba, iz čega proizlazi da se ne moramo značajno poboljšavati. A to, nažalost, nije tačno – pogotovo kada se uporede ovi koji trenutno vode ustanak protiv Vučića.
Mi takve, kao što sam već napisao, gotovo da nemamo.
Desit će se da će upravo oni koji donesu slobodu Srbima donijeti slobodu i Bošnjacima – što je opet ista priča kao ’45. godine. Na kraju će se oni koji su protiv fašista ujediniti, bez obzira na naciju, isto kao što su se fašisti u regiji ujedinjavali od 1990. godine, držeći vlast skoro 40 godina.
Krajnje je vrijeme da shvatimo da, kada su fašisti na vlasti – bilo na našoj ili njihovoj strani – jedino što možemo jeste čekati da im istekne vrijeme. S njima se ne može ništa graditi.
Gledali smo decenijama kako se fašisti sa sve tri strane kao nešto dogovaraju, pregovaraju, pljuju i prijete – i sve je završilo na isti način. Godine su prošle u ničemu, jer takvi na ovim prostorima nikada ništa pozitivno nisu stvorili, niti hoće. Njihov jedini domet je devastacija države i naroda uz bezočnu pljačku.
Ne može se od dva minusa napraviti plus, ne može se kombinovati plus i minus – već samo može ako su plusevi i na našoj i na njihovoj strani.
