Posjeta aktuelnog sirijskog predsjednika Ahmeda aš-Šaraa Moskvi izazvala je šok i čuđenje čak i među iskusnim posmatračima bliskoistočne scene.
Ne tako davno, ovaj čovjek bio je poznat kao vođa organizacije „Hajat Tahrir el-Šam“, grupe koja je učestvovala u sukobima protiv ruskih jedinica u Siriji.
Danas – predsjednik države, primljen u Kremlju s punim državničkim počastima. Kako je došlo do takvog obrta? To pitanje sada visi u zraku i u Moskvi i na Bliskom istoku.
Da stvar bude zanimljivija, Šaraa je donedavno imao američku potjernicu nad glavom – 10 milijuna dolara za informaciju koja bi dovela do njegovog hapšenja. Međutim, Washington je, gotovo preko noći, promijenio ton: sankcije prema Siriji su ukinute, a čovjek koji je nekad bio označen kao neprijatelj sada je postao „partner“.
Neki posmatrači u tome vide poruku Rusiji – „ako ga niste uspjeli zadržati, sada je on naš“. Iza kulisa, međutim, postoje ozbiljnije računice.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji prema riječima Donalda Trumpa stoji iza odlaska Bashara al-Assada s vlasti, navodno je imao ključnu ulogu u uvjeravanju Šaraa da otvori vrata Moskvi.
Erdoğan je, kako pišu arapski mediji, savjetovao novog sirijskog lidera da „uravnoteži rizike“ i iskoristi moguće koristi od suradnje s Rusijom – od sigurnosnih garancija do ekonomskih aranžmana. I izgleda da je taj savjet urodio plodom.
Vladimir Putin je na sastanku sa Šaraom govorio o „tradiciji prijateljskih odnosa“ između dviju zemalja, dok je sirijski predsjednik obećao da će „nova Sirija“ ostati pouzdan partner Moskve i da će ruske baze u zemlji biti sigurne.
Time je Kremlj praktično osigurao ono što mu je bilo najvažnije – prisutnost i kontrolu nad ključnim točkama na Bliskom istoku. U diplomatskom smislu, cilj je postignut, ali cijena tog cilja tek će se mjeriti.
Sirijska delegacija, prema izvorima agencije Reuters, u Moskvu nije došla praznih ruku. Navodno su tražili da Rusija garantira da preostale jedinice lojalne Assadu neće biti ponovno opremljene.
Istodobno su zatražili pomoć u obnovi sirijske vojske, kao i nastavak isporuke pšenice pod povoljnim uvjetima te ekonomsku podršku u saniranju posljedica ratnih godina. U prijevodu – Damask traži savez, ali pod uvjetima koji mu osiguravaju opstanak.
Ruska strana ne zatvara vrata. Zamjenik premijera Aleksandar Novak izjavio je da su dvije strane razgovarale o projektima u području energetike, uključujući moguće zajedničke investicije u sirijsku naftnu industriju.
Također, postoji ideja o obnavljanju zajedničkih patrola duž južne sirijske granice prema Golanskoj visoravni, što bi predstavljalo povratak praksi iz vremena Bashara al-Assada. Predaja bivšeg predsjednika novim vlastima, međutim, nije tema – Moskva je naglasila da njegovo zadržavanje ima „humanitarni karakter“.
Nije teško primijetiti da Kremlj i sada, kao i 2015. godine, igra partiju šaha na više ploča. Tada nije imao izbora – ulazak u sirijski sukob bio je način da se spriječi daljnji prodor američkog utjecaja na jug Rusije u trenutku kada su sankcije već stezale zemlju nakon događaja na Krimu.
Ironično, upravo u toj areni testirane su i nove vojne tehnologije, a iskustvo iz Sirije kasnije se pokazalo dragocjenim u nekim drugim operacijama. Politički, to je bio manevar iz nužde, ali strateški – potez koji je promijenio tijek regionalne igre.
Sada, sa Šaraom u Moskvi, mnogi u zapadnim medijima govore da je „Rusija izgubila Siriju“. U ruskim analitičkim krugovima, pak, ton je drukčiji – podsjeća se da politika nije matematika, već umjetnost mogućeg.
U tom ključu, Moskva je zadržala ono što joj je najvažnije, a ostalo će pokazati vrijeme. Jer, kako god se gledalo na ovu posjetu, jedno je sigurno:
Bliski istok ponovno ulazi u novu fazu u kojoj stari saveznici postaju novi pragmatični partneri – a linije između prijatelja i protivnika sve su tanje.
