Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović (SDP) počeo je s predizbornom kampanjom iako još uvijek nije najavio svoju kandidaturu.
Kao i uoči prošlih izbora, on nastoji u javnosti stvoriti dojam da uživa masovnu stranačku podršku. U tu svrhu su se, u proteklim sedmicama, oglasili lideri stranaka Trojke, kazavši kako će ga ponovo podržati u utrci za Predsjedništvo.
Premijer KS Nihad Uk je jučer kazao da će Bećirović “sigurno imati podršku sedam ili osam političkih subjekata”. Dakle, možda i više od sedam-osam. Nadalje, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković je nešto ranije saopćio kako vjeruje da će Bećirović “biti kandidat čak i šireg političkog spektra nego ranije”. Dakle, podržat će ga više stranaka nego na prošlim izborima.
Prepreka okrupnjavanju
U svrhu stvaranja dojma o masovnoj podršci, Bećirović je, već početkom decembra, ugostio i delegaciju NES-a koja je tom prilikom iskazala podršku njegovom radu (još uvijek ne i kandidaturi). U isto vrijeme, iz BHI KF su poručili da podržavaju i Bećirovićevu novu kandidaturu.
Na koncu je, u nedostatku ozbiljnijih vijesti, Kantonalni odbor SDP-a u HNK, prije dva-tri dana, održao je radni sastanak sa Prvom mostarskom partijom (PMP). Tom prilikom je iz SDP-a saopćeno da će PMP podržati Bećirovića.
PMP je na prošlim lokalnim izborima u Mostaru osvojio manje od 2 hiljade glasova. PMP nema nijednog zastupnika u federalnom ni državnom parlamentu. No Bećirović će ju, svejedno, podvesti kao jednu od mnoštva stranaka koje ga podržavaju.
I time dolazimo do suštine problema: Bećirovićeva kandidatura je manifestacija totalne rascjepkanosti probosanske političke scene. Paradoksalno, okupljanje nepreglednog mnoštva stranaka pod njegovim imenom ne znači njihovo političko ujedinjenje, već samo produbljuje uslove u kojima je fragmentiranost neizbježna.
Naime, bezlični Bećirović u protekle tri godine nije ni pokušao, a kamoli uspio, da se nametne kao predsjednički autoritet strankama koje ga podržavaju. Nije ih uspio pretvoriti u dobro uigran tim. Svrha njegovog “predsjednikovanja” nije nikad ni bila u okrupnjivanju bošnjačko-bosanske politike; već, naprotiv, u sprečavanju okrupnjivanja.
Njega nijedna od stranaka ne smatra autoritetom, koji bi mogao imati ulogu lidera koalicije. Činjenica da je on prvi među jednakima samo dodatno ohrabruje fragmentizaciju, koja je rak-rana naše politike.
Orkestar solista
Kada Milorad Dodik vodi srpsku nacionalnu politiku, on to čini kao lider i autoritet, iako nastupa uime šarolike koalicije. Kada Dragan Čović vodi hrvatsku nacionalnu politiku, on nastupa kao lider i autoritet, iako također nastupa uime koalicije.
Kada Bećirović, u rijetkim prilikama, pokuša da vodi probosansku politiku, onda ga niko ozbiljno ne shvata, već su svi pogledi uprti ka stranačkim šefovima (SDP, NiP, NS, NES, PDA, Ramo Isak, itd.). Čak i kad bi Bećirović htio da se malo više pita, stranke i strančice koje ga podržavaju mu ne bi dale: oteo bi dragocjene komadiće njihove moći.
Manje stranke, od PDA i NES-a, preko BHI KF, pa sve do PMP-a u Bećirovićevoj kandidaturi vide priliku za ostvarenje svojih političkih interesa primarno na kantonalnom ili lokalnom nivou, rjeđe na federalnom. NES-u nije bitno Predsjedništvo, već Vlada USK, koju trenutno čini sa SDP-om (zato i podržavaju Bećirovića). Također, BHI KF je u cijelosti zainteresirani za političke procese u Zenici i ZDK; PMP je vezan za nivo grada Mostara, PDA za TK i Banoviće, itd.
Na koncu, čak su i interesi Naroda i pravde, Naše stranke i Snage naroda Rame Isaka striktno vezani za ulogu koju ove stranke žele da imaju u Vijeću ministara, Vladi Federacije ili kantonalnim vladama, te je njihova podrška Bećiroviću uslovljena njihovim učešćem u vladama na raznim nivoima.
Svjestan navedenog, Bećirović po pravilu i ne pokušava ništa uraditi. On nije nikome ni autoritet, ni lider, već samo prva violina u orkestru solista bošnjačke i, generalno, probosanske politike
Zlatko, Haris i Bakir bili krivi za sve
Sarajevo je prije nekoliko dana bilo suočeno sa teškim padavinama, koje su dovele do saobraćajnog kolapsa u gradu. Deset dana kasnije ulice još uvijek nisu očišćene, a pošto su zaleđene većini građana je još uvijek uskraćena za slobodno kretanje.
Iako je javnost opravdano bila bijesna, bilo je teško utvrditi prema kome taj bijes treba biti usmjeren. Prema strankama Trojke (i drugim strankama koje čine Vladu KS)? Prema premijeru KS? Prema resornom ministru ili direktoru Rada? Prema NiP-u, koji je imenovao direktora Rada? Ili prema frakciji unutar NiP-a, koja ga je imenovala?
Na kraju smo završili u apsurdnoj situaciji, u kojoj zamjenik predsjednika NiP-a Kemal Ademović javno kritikuje NiP-ovog direktora Rada Emira Dobraču, ističući da je imenovan na poziciju, uprkos tome što je na konkursu bio četvrti.
Kad Ademović kaže da se lično protivio tom imenovanju, to ne znači ništa, jer ne kaže ko je insistirao na tome da Dobrača bude imenovan. Tako na kraju znamo da, eto, Ademović nije odgovoran, kao ni NiP u cjelini, pa ni sam Dobrača, već neko kome ne znamo ime.
Ono što znamo jeste da građani ne imenuju direktora Rada, pa čak ni resornog ministra i premijera KS. Stoga ne moraju ni znati ko su ti zvaničnici, kako se imenuju, itd. Također, građani ne moraju znati šta je u čijoj nadležnosti. Dovoljno je da se zna ko je vlast.
U normalnijim sistemima, a nekad ranije i u BiH, vlast je bila personificirana u liku predsjednika vladajuće stranke, koji je po pravilu obavljao i neku od najviših funkcija u državi (Zlatko Lagumdžija, Haris Silajdžić, Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović). Riječju, znalo se ko vlast, ko je odgovoran i ko će biti kažnjen na izborima ako se stanje ne popravi.
Gubitak kolike-tolike centralizacije i dolazak potpune fragmentiranosti sistema, doveo je do toga da vlast više nije prepoznatljiva već je pretvorena u nevidljivi skup anonimnih funkcija, frakcija i “procedura”.
Fragmentiranje moći i nestanak odgovornosti
U takvom poretku niko nije dovoljno moćan da snosi odgovornost, ali su svi dovoljno moćni da je izbjegnu. Političke greške se više ne doživljavaju kao neuspjeh vlasti, nego kao tehnički propust bez političkih posljedica. Nakon kolapsa sa snijegom, niko nije smijenjen, niti je podnio ostavku.
Rezultat je sistem u kojem se odgovornost ne utvrđuje, nego razvodnjava. Građanski bijes se tako troši u prazno, jer nema jasnu adresu.
Kakve veze član Predsjedništva BiH Bećirović ima veze sa stanjem ekonomije u Federaciji ili komunalnim sistemom u Sarajevu?
Fragmentirana moć proizvodi fragmentiranu krivicu, a fragmentirana krivica znači – odsustvo odgovornosti.
U takvom ambijentu politički neuspjeh više ne ugrožava nosioce vlasti, nego postaje trajno stanje s kojim se građani moraju prilagoditi. Sarajevo pod snijegom tako nije samo komunalni problem, nego simptom dublje političke disfunkcije: sistema u kojem vlast postoji, ali odgovornost – ne.
Simbol tog sistema je Denis Bećirović sa mnoštvom stranaka i strančica koje stoje iza njegove kandidature. Stoga ne treba mijenjati samo njega, već i (anti)sistem koji je Trojka uvela
