Na papiru, kandidatura Denis Bećirović izgleda impresivno!
Čak 12 političkih stranaka najavilo je podršku. Međutim, kada se ta lista ogoli do realne političke težine, jasno je da se u velikoj mjeri radi o brojkama bez stvarnog kapaciteta, terenske strukture i ozbiljnog uticaja na izborni ishod.
Ako krenemo – svjesno – od najmanjih, kako to obično niko ne radi, prva na toj listi je Tuzlanska alternativa. Lokalna stranka iz Tuzle, grada koji ima oko 111.000 registrovanih birača, a koja realno nosi oko 2.000 glasova. U utrci za člana Predsjedništva BiH, taj broj je statistički zanemariv. Štaviše, vrlo je vjerovatno da će dio tih glasova otići i drugim kandidatima, jer ne postoji jasna politička disciplina niti lojalno biračko tijelo.
Slična je situacija i sa PMP-om (Prva Mostarska Partija). Ta stranka posljednjih godina praktično ne postoji u političkom smislu. Preživljava isključivo zahvaljujući koalicijama, bez stvarnih organa upravljanja, bez vidljivog političkog djelovanja, posebno u Mostaru, a kamoli u Hercegovini. Njihova podrška Bećiroviću je više formalna nego stvarna.
Socijaldemokrate BiH su se faktički vratile pod krilo SDP-a, pa je vrlo upitno da li će biračko tijelo prepoznati njihovu posebnu političku poruku ili ih uopće doživljavati kao samostalnog aktera. Zbog toga je realno očekivati da njihova podrška Denisu Bećiroviću neće imati mjerljiv efekat.
BHI – KF već godinama gubi podršku, ali se može računati na određen, relativno stabilan bazen od 15 do 18 hiljada glasova, dominantno u Zenici. To je ograničen, ali ipak konkretan doprinos.
Zanimljiv slučaj je Snaga naroda, stranka iz Zenice koju vodi Ramo Isak. Iako su prije samo nekoliko dana najavljivali mogućnost da Ramo Isak bude kandidat, vrlo je vjerovatno da je ta izjava služila za podizanje političke cijene i obezbjeđivanje mjesta za pregovaračkim stolom. Isak je pokazao da zna igrati sa neizvjesnim akterima – sa jednim zastupnikom u Parlamentu, sinom Anel Isak, dobio je ministarsku poziciju, dok je drugi sin dobio poziciju u KPZ Zenica. Treći sin, barem zasad, ostaje bez funkcije. Podrška Bećiroviću ovdje je prije svega pragmatična, a ne ideološka.
Stranka penzionera/umirovljenika je politički teško mjerljiva, naročito jer su posljednji put nastupali u koaliciji sa Narod i Pravda. Zbog toga je jasno da Denis Bećirović u tom biračkom bazenu neće moći „plivati“ samostalno.
Posebnu pažnju zaslužuje tzv. „Trojka s Temua“ – NES, PDA i Naprijed. Njihova ukupna snaga nije zanemariva i može se procijeniti na oko 40–50 hiljada glasova. Sve tri stranke nastale su iz SDA, što za Bakir Izetbegović predstavlja ozbiljan politički poraz, jer ih nije uspio vratiti pod zajednički kišobran.
Međutim, realnost je takva da su NES i PDA u padu. Naprijed, stranka Šemsudina Mehmedovića, još uvijek je nemjerljiv projekat jer nikada nije samostalno nastupila na općim izborima. NES je na prošlim izborima ušao u Federalni parlament sa pet zastupnika, ali su dva otišla – mlađi Isak u Snagu naroda, a Mirza Batalović, tadašnji predsjednik Glavnog odbora, vratio se u SDA. Stranka se time vratila na „tvorničke postavke“, oslonjena gotovo isključivo na Krajinu, gdje može izvući oko 20.000 glasova, dok u ostatku Federacije teško prelazi dodatnih 10.000. PDA je politički projekat koji je s odlaskom Mirsad Kukić izgubio smisao i danas živi na aparatima zahvaljujući koalicijama. Naprijed se, u najboljem slučaju, može kretati u rangu PDA-a.
Dolazimo do tzv. prave Trojke – Socijaldemokratska partija BiH, Narod i Pravda i Naša stranka. I ovdje je trend jasan – pad. Premijer Federacije iz SDP-a više vremena provodi po tužilaštvima nego u uredu, sjednice Vlade FBiH su rijetke, a Narod i Pravda je u ozbiljnom rasulu. Ostao je praktično samo Elmedin Konaković kao vidljivo lice stranke, dok su afere sa porodicom Čampara prošle gotovo u tišini. Kemal Ademović je na izlaznim vratima nakon što mu je sin napustio stranku, a Denis Zvizdić više nema politički potencijal kakav je nekada imao. Konaković se sada oslanja na mlađe kadrove – Nermina Muzura, Adnana Delića i Nezima Alagića – u pokušaju da vrati stranku na stari kolosijek.
Naša stranka je, prema istraživanjima, također u padu, ponajviše zbog rada Vlade Kantona Sarajevo, gdje se Nihad Uk ne snalazi najbolje. Istina, bilo je i dolazaka – Sabina Ćudić uspjela je privući dio kadrova iz SDP-a i NiP-a – ali to zasad ne mijenja ukupni trend.
Zaključak je jasan: Denis Bećirović danas nema veću podršku nego prije četiri godine. Ako pretpostavimo da „prava Trojka“ nosi oko 200.000 glasova (SDP oko 110.000, NiP 50.000, Naša stranka 40.000), „Trojka s Temua“ dodatnih 40–50.000, a sve ostale stranke zajedno oko 30.000, dolazimo do ukupno 250–280 hiljada glasova. To je značajno manje od oko 330.000 glasova koliko je Bećirović osvojio prošli put.
S obzirom da bošnjačko biračko tijelo broji oko 800.000 glasova, za pobjedu će vrlo vjerovatno biti potrebno više od 350.000. Slaven Kovačević sigurno neće privući broj glasova kakav je nekada imao Željko Komšić. Ostaje ključno pitanje: hoće li SDA biti mudra i ući u direktnu 1 na 1 borbu kroz podršku Semir Efendić protiv Bećirovića. U tom scenariju, Efendić bi realno imao šanse.
Vrijeme je već pokazalo – mudrost nikada nije bila jača strana bošnjačke političke scene.
