PISMO UČITELJICE: “Sretan jednomjesečni raspust svima koji ga koriste!”

PROSVJETARI NEMAJU TRI MJESECA ODMORA!

Prosvjetni radnici ne slave raspust, mi se uglavnom prepiremo s ljudima da nemamo tri mjeseca odmora. A valjalo bi nam.

Preživljavanje juna među prosvjetnim radnicima može se slobodno uvrstiti u olimpijsku disciplinu. Učenicima je muka kada nas vide. Nama je muka od naše vlastite muke koja se iz godine u godinu povećava.

Jer, čini mi se, niko kao prosvjetni radnici nije izložen javnom elaboriranju zasluženog godišnjeg odmora, kojeg svi drugi nazivaju raspustom.

I da jednom riješimo tu problematiku. Mi se ne raspuštamo, mi idemo na zasluženi godišnji odmor. Samo za razliku od mnogih, možemo ga koristiti samo u vrijeme kada učenici idu na raspust. I, naravno, to ne znači da on traje kao raspusti.

I onda, pored svih obaveza, počinju oni dežurni komentatori.

To su poznanici, prijatelji koji nemaju nikoga u obrazovanju i kada nas sretnu, sada početkom juna, otme im se usklik lažne sreće zbog našeg “raspusta”.

“Joj, pa ti si sada na raspusttttuuuuuuu.”

Oni koji imaju ispod pet godina radnog staža pravdaju se da to nije tako.

Da mi radimo cijeli juni, da imamo obaveze oko dokumentacije, organizacija, verifikacije bla, bla, bla.

Na kraju ih opet ubijede!

“Ma nije to ništa, vi sada samo “onako” idete u školu.”

I oni sami povjeruju da je to “mačiji kašalj”, da trebaju biti zahvalni, presretni što rade u prosvjeti i imaju ljeto pred sobom.

A niko ne zna koliko je onih kojima cijelo ljeto prođe u konkursnim procedurama. Ko nije to prošao, ne zna šta je “dugo neizvjesno nastavničko ljeto”.

Oni malo stariji se ne obaziru na komentare o benefitima prosvjetnih radnika, nego pokušavaju objasniti da nastavnici rade u školi, a ne pohađaju školu. Jer razlika je ogromna.

A oni koji su već iza sebe prevalili pola radnog vijeka, uglavnom ne komentarišu takve komentare. Oni malo mudriji još se i sami počnu hvaliti i to otprilike izgleda ovako.

Joj, jeste. Zamisli mi sada nemamo nastavu. Ali imamo sva moguća i nemoguća vijeća, aktive ovakve i onakve, izvještaje, sjednice, emise, ednevnike, matične knjige, komisije, edukacije, radionice, verifikacije, implementacije, organizacije… pa tek kada sve to završimo ispijamo kafe povazdan po zbornicama, ništa ne radimo i primamo plate.

Ali zbog dramske radnje samo se malo osvrnimo na period kada učenicima zaključimo ocjene do Nastavničkog vijeća koje to verifikuje.

To je period poznat kao “ko preživi roditelje i njihove želje, sve će drugo lako”.

Kreće čekanje pred školama, zaustavljanje i presretanje, repetiranje obrva kada se visokim tonovima objašnjava kako je njihovo dijete genijalac, samo mi to nikako ne znamo.

Ovo je dio godine kada se kreće u lov na prosjek svim raspoloživim sredstvima.

Mlade kolege su uvijek pred najvećim pritiskom, a ovi, iskusniji samo ponude opciju polaganja pred komisijom i više nikome ne traba nikakav prosjek. Tada svi roditelji genijalnih učenika pjevaju pjesmu “ocjena nije mjerilo znanja”.

Nakon tog stresa ide se na sistematski pregled koji ustanovi da smo svi pred bolovanjem.

I onda, kada stvarno odemo na naš zasluženi godišnji odmor, ne raspust, jer mi nismo učenici, ili krečimo, ili pada kiša pa ne možemo na more, a i more hladno i svugdje skupoća, ili idemo na operacije koje nisu bile hitne u toku nastavne godine ili hodamo po doktorima.

Sretan raspust svima koji slave!

Mi ne slavimo, mi se uglavnom prepiremo s ljudima da nemamo tri mjeseca odmora.

A valjalo bi nam.