Dok se danas na Balkanu dižu zastave i organizuju parade koje dijele javnost i podsjećaju na stare sukobe, historija nas uči koliko takve slike mogu biti varljive. Nije prvi put da se jedna republika slavi uz fanfare, vojnu strogoću i velike riječi – a da joj je kraj već iza ugla.
U jesen 1989. godine, u Istočnom Berlinu, tadašnja Njemačka demokratska republika obilježavala je 40 godina postojanja. Ulice su bile pune uniformi, parole su obećavale vječnost, a vlast je slala poruku stabilnosti i snage, prenosi Slobodna-Bosna.ba..
Službeni slogan govorio je o ponosu i trajnosti, kao da se želi uvjeriti i narod i svijet da je taj poredak neuništiv.
A ispod sjajne fasade – pukotine. Građani su već masovno bježali na Zapad, nezadovoljstvo je raslo, ekonomija je posrtala, a politički sistem gubio kontrolu. Samo nekoliko sedmica nakon te velike proslave, zid koji je dijelio Berlin postao je simbol kraja jedne epohe. Trinaest mjeseci kasnije, DDR je nestao s mape, bez rata, bez parade, bez fanfara.
Istočna Njemačka nastala je nakon Drugog svjetskog rata u sovjetskoj zoni, kao odgovor na zapadni blok i hladnoratovsku podjelu svijeta. Bila je dio Varšavskog pakta i čvrsto vezana za Moskvu. Decenijama se predstavljala kao država radnika i pravde, ali su slobode bile ograničene, a društvo pod stalnim nadzorom.
Kada su se promjene u istočnoj Evropi pokrenule, više ih niko nije mogao zaustaviti. Narod je izašao na ulice, tražeći ono što mu je decenijama uskraćivano – slobodu izbora, kretanja i mišljenja. Ujedinjenje s Zapadnom Njemačkom 1990. godine bilo je kraj DDR-a, ali i početak nove faze za cijelu Evropu.
