Prohladna decembarska noć. Sam sam. Zvijezde su razasute nebom. Kao biserje u rajskoj pjesmi. Mjesec je svojom svjetlošću uljepšavao dekor fantastične noći.
Svi su odavno zaspali.Samo ja nemam sna.U teškoj,turobnoj i mračnoj sobi odjekuju kazaljke starog zidnog sata Kao da odbrojavaju.Kao da opominju da samoća sama po sebi,može biti i teža.Koliko je samo duga minuta samoće u dugim noćima zimskim.Nisam trebao. Uvrijedio sam je.Tolike godine zajedno,nikad mi nije proturiječila.Bespogovorno je izvršavala sve što sam htio.
Znao sam u naletima huje,svašta joj izgovoriti.A ona je šutjela.Ponekad bi je vidio da plače.Ali nikada glasno.Tiho bez jecaja.Mali Mirel je rastao u takvom ozračju. U ozračju dominantnog,bahatog i nadmenog oca.I tihe,sićušne majke.Majke koja je znala samo voljeti.
Prošla su 4 duga mjeseca.Te noći sam joj slomio srce.Te noći sam joj zgazio onu krhku i plemenitu dušu.Te noći sam zakopao i ono malo ljudskog u sebi.Rekao sam joj što nisam smio.Rekao sam joj da je iz sirotinjske kuće i da su njeni isti kao i ona.I da ne želim da mi dijete poprimi sirotinjske manire.Bio sam van sebe.Zbog sitnice.Zbog onog vremena koje je znala provoditi gledajući svoju seriju.Samo tad bi ostavila svoje svakodnevne poslove.Ja sam se “izgrmio” na nju i otišao spavati.Ujutro me je probudio alarm.Počeo sam da se oblačim onu odjeću koju mi je opeglala i pripremila.U kuhinji na stolu je bio pripremljen doručak i plava fascikla.Kada sam otvorio vidio sam njenu vjenčanu burmu i pismo.”Dragi moj životni prijatelju.
Otišla sam. je kod majke.Ne želim ti više biti teret.Ja jesam siromašna.I moji su.Ali,imala sam beskrajno čisto srce.Puno ljubavi.Za tebe Za Mirela.Otišla sam da svima bude bolje.Pobrini se za njega Poljubi ga ponekad.I za mene.Često mi je prislanjao obraz uz obraz i pitao me:”Jel tako da će babu proći huja?I da nas voli?Voli nas sigurno.
To što galami,to je nako..”To te molim,sjećaj me se iz onih trenutaka sreće i radosti.Ne iz ovih u kojima sam bila utučena,depresivna.Jer,ja te i pored svega..volim.Bio si mi sve.I ostao.Samo,nisam mogla više.Moja duša to nije mogla podnijeti.Zato sam otišla.Voli vas obojicu vaša Irma.”Brzo sam nazvao njene..Rekli su da je došla,ali da se otišla javiti na Biro za zapošljavanje.Nije se vratila naveče Ni sutra.Ni prekosutra.Sve sam”digao na noge”.Potraga je bila nazapamćena.
Onda su me pozvali iz policije”Gospodine Kablar,vaša supruga..Našli su je ribolovci.U lokalnom jezeru.Otrčao sam odmah.Već su je odvezli u bolničku mrtvačnicu.
Trebao sam je identifikovati.Na sebi je imala onu prekrasnu crvenu haljinu.Koju sam joj kupio.Za prvu godišnjicu braka.U Klagenfurtu.U onom vremenu kad je još uvijek sreća bujala u našim mladim životima.Onda sam shvatio poruku.Htjela je da je se sjećam iz onih dana beskrajne sreća.Ne mojih hirova.Uništilo me je.
Dan džennaze proveo sam gledajući prezrive poglede poznanika.Jer su znali..Da je zbog mene.Zbog mog teškog karaktera.Bio sam pod sedativima.Skoro bez osjećaja.Sjećam se samo fragmenata.Otišla je kako je i živjela.Bez buke.Tiho.Nečujno.Ostavivši za sobom poruku.Mirel je svo ovo vrijeme kod djeda i nane.Njenih.Ne želi doći.A ja provodim ove duge zimske noći.Sam.Bez sna.Sa teretom krivice teške kao planina.
Alarm je zazvonio.Nisam ni spavao.Ni minut.Opet.Odlazim na posao u neizvjenost dana i iščekivanje ponovne noći besane..
Elvir Peštalić
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
