Dok se unutar Bosne i Hercegovine vode iscrpljujuće rasprave o nacionalnom i građanskom identitetu, regionalni i evropski krugovi ponovo aktiviraju opasni narativ o prebrojavanju muslimana. Historijsko iskustvo upozorava da je ovakvo demografsko etiketiranje gotovo uvijek služilo kao uvertira u teške političke pritiske ili otvorene sukobe, bez obzira na unutrašnje ideološke razlike samog naroda, piše Preporod.info.
Savremene rasprave o tome treba li se pojedinac izjasniti kao Bošnjak ili Bosanac često služe kao površinski okvir koji skreće pažnju javnosti s mnogo ozbiljnijih procesa. Paralelno s tim raspravama, u utjecajnim političkim i intelektualnim krugovima izvan Bosne i Hercegovine ponovo se aktualizira pitanje broja muslimana u državi – pitanje koje je, historijski posmatrano, gotovo uvijek prethodilo teškim posljedicama po Bosnu i Hercegovinu i njen većinski narod.
Nakon objave rezultata popisa iz 1971. godine, centristički i nacionalistički krugovi u Srbiji izrazili su otvoreno negodovanje. Njihova zabrinutost temeljila se na tvrdnjama o navodnom jačanju “islamskog faktora” i demografskoj “opasnosti” koju bošnjačka većina predstavlja za političku arhitekturu Bosne i Hercegovine.
Nakon Titove smrti, takvi narativi postali su još eksplicitniji, a diskreditacija muslimanskog stanovništva dobila je formu koordinirane kampanje u kojoj su učestvovali književnici, demografi, orijentalisti i političari. U tom kontekstu, pred popis 1991. godine, Srpska demokratska stranka naručila je izradu demografskih projekcija s ciljem da se “problem” broja muslimana ne samo istakne, nego i modelira u budućem scenariju. Uslijedilo je povlačenje etničkih linija kroz tzv. “saoizaciju”.
Danas, politički diskurs Milorada Dodika, ali i pojedinih krugova u Hrvatskoj, i dalje insistira na “upozorenjima” o broju muslimana u Bosni i Hercegovini. Još zabrinjavajuće, sličnu retoriku preuzeo je i Viktor Orbán, koji je izjavio da upravo muslimani u BiH predstavljaju “ključni sigurnosni problem.” za Evropu. Takvi stavovi nisu izolirani – oni se uklapaju u širi narativ evropske desnice.
Historijsko iskustvo jasno pokazuje da unutrašnje podjele među Bošnjacima – bile one kulturne ili ideološke – nikada nisu imale značajniji utjecaj na percepciju vanjskih aktera. U projektima koji problematiziraju broj muslimana, svi koji nose muslimansko ime posmatrani su kao homogena meta.
Ti akteri nisu pravili razliku između vjernika i ateista, ili između ljevice i desnice. Bolji poznavatelji prilika znaju da su iz masovnih grobnica vađena tijela seoskog imama zajedno s osobama koje se ni na koji način nisu identifikovale s islamom. Upravo u tome leži ozbiljna pouka: sudbinu nerijetko ne određuje vlastito opredjeljenje, nego moć i volja jačeg.
