Odbio posao u struci, nastavlja očevim stopama: Ko ne može da kupi može doći da proba

Uporedo, ovaj danas 28-godišnji mladić upisao je i studij kriminalistike, a kada je diplomirao umjesto profesionalne uniforme, on se ipak odlučuje za nož i kecelju. Nasmijan je za svojim štandom, možda je lični dojam, ali teško je vidjeti namrgođenog mesara.

“Imao sam priliku da se zaposlim u struci, međutim, ja zaista volim ovaj posao i odlučio sam nastaviti porodični biznis. Žao mi je bilo sve ovo ostaviti, jer je posao razvijen”, kaže nam Belmin, nasljednik u porodičnom biznisu prerade mesa “Mehmedagić”, i priča kako se i očev djed bavio sušenjem mesa, ali u manjem obimu, tako da je riječ o tradiciji koja se prenosi s koljena na koljeno, kao i kod većine Visočana.

Meso nabavljaju iz lokalnih klaonica, sve friško dolazi u proizvodnju ,a naš sagovornik nam pojašnjava ustaljeni princip prerade ide na soljenje, sušenje, pa u vakuumska pakovanja. Zimi kao rifuzni program. S plasmanom problema nema, meso ide u prodaju širom BiH od manjih marketa do robnih kuća.

“Iako nam to nije primarno, ali ko želi može i kod nas kući u Uvorićima kupiti, tu nam je proizvodnja i prodaja. Imamo 20-tak mesnih proizvoda. Nije nikakva tajna, meso se suši na bukovim drvima koja daju najbolji miris i boju. Drva moja biti zdrava“, dodaje naš sagovornik.

Iako uspjeh koji su postigli sa svojim proizvodima nije planiran u tolikom obimu, mladi Mehmedagić ima jasnu viziju – širenje obima proizvodnje, ali ne i prelazak u mesnu industriju.

“Posao nas sam tjera, mušterije dolaze, jedni kupe, a onda ide lančano. Siguran sam da će za 10-20 godina to biti u većem obimu. Cilj nije da budemo industrija, volio bih da to ostane u nekom tradicionalnom, porodičnoj proizvodnji”, ističe Belmin, te dodaje da želi i zaštititi svoje proizvode, put je već utabao njihov sugrađanin Edin Babić, pa je kako kaže “šteta da to ne iskoriste”.

Pomalo ga brinu najave o novim poskupljenjima. Već su kaže u posljednji dvije, tri godine zbog situacije na tržištu bili primorani dizati cijene.

“Nije nikada lako kad meso poskupi zbog samih kupaca, od njih ovisimo. Gledamo da smo u nekom normalnom okviru sa cijenom”, navodi.

Na sajmu “Jesen u Visokom”, gdje smo zatekli ovog kriminalistu sa keceljom, najviše se traži ona najskuplja, prva klasa mesa, ali i zarebrice. Kaže ipak da nema pravila, iako je još toplo vrijeme, „ide sudžuka i kulen, od svega pomalo“.

“Cijene se kreću od 15 do 45 maraka. Najskuplji je naravno biftek. Ali ima za svakog po nešto. I ko ne može da kupi može doći da proba naše meso“, zaključuje na kraju našeg razgovora.