Tri decenije pljačke, a mi i dalje tražimo krivca u drugima
KOLUMNA
Protesti bez suočavanja s korijenima krize
Ne podržavamo proteste sve dok se ne krene od kolijevke problema. Sve mimo toga ostaje parcijalno, emotivno i kratkoročno – bez stvarne namjere da se sistemski zahvati ono što je ovu zemlju dovelo u stanje trajne političke, ekonomske i moralne iscrpljenosti.
Jer, ako ćemo iskreno, kriza u Bosni i Hercegovini nije počela jučer. Nije počela ni s posljednjom izjavom nekog političara, niti s jednim mandatom, niti s jednom odlukom. Ona traje decenijama…
Počelo je privatizacijom…
Certifikati za učešće u ratu, kojima su demobilisani borci trebali otkupiti dionice preduzeća, pretvoreni su u instrument prevare.
Preduzeća su završavala u rukama politički bliskih pojedinaca i tajkuna. Borci su ostali bez obećanog vlasništva, bez sigurnosti, bez perspektive. Kada su digli glas – odgovor sistema bila je represija, a ne pravda.
Sporazum o razgraničenju sa Crnom Gorom i pitanje Sutorine ostali su simbol nemoći ili političke trgovine. Industrijski giganti koji su zapošljavali desetine hiljada radnika – Energoinvest, Unis, Željezara Zenica, Šipad, Hidrogradnja, Feroelektro, Krivaja, Natron, Aida, Dita i brojni drugi – prošli su kroz pretvorbe, stečajeve i rasprodaje. Zemljište i imovina prodavani su višestruko ispod realne vrijednosti.
Namjenska industrija, osim rijetkih izuzetaka, dovedena je na rub opstanka.
Olimpijski centri pretvarani su u apartmanska naselja. Državna zemlja prelazila je u privatne ruke. Zdravstveni sistem došao je u fazu u kojoj se liječenje teško oboljelih finansira SMS porukama građana. Visoko obrazovanje doživjelo je inflaciju diploma, a meritokratija postala izuzetak, ne pravilo.
Infrastrukturni razvoj odvijao se sporo i neravnomjerno.
Stotine hiljada građana napustile su zemlju. Cijele generacije otišle su u potrazi za sigurnošću i dostojanstvom koje ovdje nisu pronašle.
Istovremeno, politička scena ostajala je zarobljena u ciklusu međusobnih optužbi, straha i retorike krize. Svaka izborna kampanja najavljuje “slom sistema” ako pobijedi druga strana. A sistem se, zapravo, urušava godinama – pred očima svih.
Zato protesti koji ne adresiraju strukturalne uzroke – način privatizacije, zarobljene institucije, neefikasno pravosuđe, političko kadroviranje i odsustvo odgovornosti – ne mogu donijeti suštinsku promjenu. Bez jasnog zahtjeva za institucionalnu i pravosudnu odgovornost, svaka energija s ulice brzo se raspline.
Odgovornost je prije svega na tužilaštvima i sudovima. Bez procesuiranja zloupotreba, bez jednakosti pred zakonom, bez transparentnosti i konačnih presuda – nema povjerenja. A bez povjerenja nema države.
Ova zemlja ne treba stalne izvanredne situacije, već pravnu državu. Ne treba nove podjele, već institucionalnu hrabrost. Ne treba retoriku straha, već odgovornost.
I zato, prije nego što izađemo na ulicu, moramo jasno znati – tražimo li promjenu lica ili promjenu sistema?
Sretan nam mubarek Ramazan svima koji ga obilježavaju, uz želju da nam donese više razuma, pravde i odgovornosti u javnom prostoru.
