KONAKOVIĆEVA TIŠINA GLASNIJA OD SIRENA
Postoje političari koji šute jer nemaju šta reći. A postoje i oni koji šute jer nemaju šta opravdati. U slučaju Elmedina Konakovića, ova druga mogućnost djeluje daleko uvjerljivije.
Godinama je Konaković gradio politički identitet čovjeka koji ima komentar na sve. Nije bilo teme koja je bila previše mala, niti situacije koja je bila nedovoljno važna da se ne oglasi. Od političkih protivnika, preko novinskih tekstova, do vlastitih objava o privatnim trenucima – Konaković je bio političar koji nikada nije propuštao priliku da bude prisutan. Njegova politička filozofija bila je jasna: stalna prisutnost znači stalna kontrola narativa.
Ali kada je Sarajevo potresla tragična tramvajska nesreća koja je odnijela mladi život, dogodilo se nešto neobično – nastupila je tišina.
Tišina čovjeka koji inače nikada ne šuti.
Sistem koji je godinama gradio sada ga sustiže
Ne može se ignorirati činjenica da je Konaković više od decenije ključni politički faktor u Kanton Sarajevo. Bez obzira na formalne funkcije koje je obavljao ili ne obavljao u određenom trenutku, njegov politički utjecaj bio je konstanta. Vlade su dolazile i odlazile, premijeri se mijenjali, ali Konaković je ostajao.
On je bio politička konstanta sistema.
Zato je njegova šutnja danas politički glasnija od bilo koje izjave.
Jer ova tragedija nije pala s neba. Ona je rezultat sistema, infrastrukture, nadzora, odgovornosti i političkog upravljanja koje se godinama oblikovalo pod političkim strukturama kojima je Konaković pripadao i koje je predvodio.
Ostavka premijera Nihad Uk dodatno je ogolila krhkost vlasti i otvorila pitanje političke odgovornosti cijelog vrha Vlada Kantona Sarajevo. U takvom trenutku, očekivalo se liderstvo. Očekivala se riječ. Očekivala se makar simbolična ljudska reakcija.
Umjesto toga – muk.
Politička hrabrost nestaje kada prestanu politički bodovi
Konaković je političku karijeru gradio na kritici drugih. Njegov politički uspon bio je zasnovan na narativu da je upravo on alternativa starom, tromom i neodgovornom sistemu. Govorio je o odgovornosti, transparentnosti i novoj političkoj kulturi.
Ali prava politička odgovornost ne pokazuje se kada kritikujete druge. Ona se pokazuje kada sistem čiji ste arhitekta počne pucati pred očima javnosti.
U takvim trenucima, političari se dijele na dvije vrste: one koji stanu pred javnost i one koji nestanu iz nje.
Tišina nije neutralna. Ona je politička odluka.
Strah od javnosti ili strah od odgovornosti?
Građani Sarajeva danas ne traže političke parole. Ne traže objave na društvenim mrežama. Ne traže politički marketing.
Traže odgovore.
Traže odgovornost.
Traže ljudskost.
Ali umjesto toga, dobili su političku prazninu. Čovjek koji je godinama bio najglasniji politički glas Kantona Sarajevo sada je postao njegov najtiši posmatrač.
To nije slučajnost. To je politički instinkt preživljavanja.
Jer najlakše je govoriti kada nema posljedica. Najteže je govoriti kada postoji odgovornost.
A upravo ta razlika razdvaja političare od lidera.
