Od brašna do blockchaina – cijene kroz epohe
Razlike u cijenama osnovnih životnih namirnica između ratne 1992. i današnje 2025. godine najbolje pokazuju kako se mijenjao odnos države i građana prema samoj ideji prehrane. U ratu, pod upravom SDA, hljeb je bio simbol opstanka – nije se mjerio u novcu nego u vezama, hrabrosti i sreći da ga uopće pronađeš. Ulje i šećer nisu bili artikli, nego valuta, predmet razmjene i mita. Ljudi su živjeli u ekonomiji improvizacije, gdje se vrijednost mjerila u mogućnosti da se preživi još jedan dan.
Danas, pod vladavinom Nermina Nikšića, hljeb je dostupan na svakom ćošku, ali njegova cijena nosi sasvim drugačiju težinu. Više se ne pita “ima li ga?”, nego “koji tip hljeba si spreman platiti?”.
Ulje i šećer nisu nestali s polica, ali su se pretvorili u luksuzne verzije s etiketama “eko” i “bio”, koje paradoksalno koštaju više nego što je nekada koštala cijela mjesečna plata. Kafa, nekada mit, sada je ritual – ali ritual koji se plaća kao da je investicija u status, a ne u jutarnje razbuđivanje.
Ono što povezuje oba vremena jeste osjećaj da narod uvijek ostaje na dijeti, htio to ili ne.
Rat je donosio glad, mir donosi inflaciju. Nekada se pitalo hoće li biti hljeba, danas se pita hoće li hljeb imati dovoljno chia sjemenki da opravda cijenu. I dok se političke boje mijenjaju, ostaje ista ironija: građanin je uvijek taj koji na kraju plaća račun, bilo u bonovima, bilo u aplikacijama za praćenje inflacije.
1992. – ratna ekonomija pod SDA
- Hljeb: luksuzna roba, vrijedi kao zlatna poluga. Jedna vekna = pola paketa cigareta + dobra veza kod pekara.
- Ulje: rijetko kao kiša u Sahari. Ako ga ima, čuva se u flašicama od parfema.
- Šećer: valuta za razmjenu. Djeca su ga lizala kao bombone, odrasli ga koristili kao mito.
- Kafa: egzotična legenda. Pričalo se da je neko negdje u gradu vidio pravu kafu, ali niko nije imao dokaz.
- Cijene: nisu se mjerile u dinarima, nego u hrabrosti da izađeš iz kuće i pronađeš nešto jestivo.
2025. – mirnodopska ekonomija pod SDP
- Hljeb: 2,50 KM, ali sada dolazi u 15 varijanti – bez glutena, sa chia sjemenkama, ili “hipster hljeb” koji košta kao mjesečna rata kredita.
- Ulje: 5 KM po litri, ali s etiketom “hladno cijeđeno” da se osjećaš kao da si investirao u zdravlje.
- Šećer: 3 KM, ali sada dolazi u “bio”, “eko”, “raw” verzijama – jer običan šećer više nije dovoljno fancy.
- Kafa: 6 KM za espresso, ali uz Wi-Fi i Instagram filter. Ratna generacija bi rekla: “Za te pare kupiš kokoš i praviš kafu od ječma.”
- Cijene: mjerene u aplikacijama za praćenje inflacije. Ako nemaš mobitel, ne znaš ni koliko si gladan.
Upoređivati ratne godine 1992–1995, vrijeme pandemije korone 2020. i današnju 2025. u kojoj SDP naglašava svoje ekonomske pokazatelje gotovo je nemoguće jer svako razdoblje nosi potpuno drugačiju vrstu krize i iskustva.
Rat je bio borba za goli opstanak, pandemija je donijela globalnu izolaciju i zdravstvenu prijetnju, dok se današnja vlast hvali statistikom i “tačnijim” brojkama koje bi trebale dokazati napredak.Zajedničko im je tek osjećanje nesigurnosti i stalna potreba da se građanima pokaže kako se “bolje živi”, iako se iza brojki često krije sasvim druga stvarnost.
PRILOG JE (DJELIMIČNO) SATIRIČNOG KARATERA
