Po prvi put u trinaest godina, Srbija nije prisustvovala samitu zemalja Zapadnog Balkana i Evropske unije. Neobična je odluka srpskog režima, imajući na umu da je, ne tako nedavno, Aleksandar Vučić, lider Srbije, rekao kako sve zemlje Zapadnog Balkana treba da uđu u EU.
Da bi nakon toga, njegovo sredstvo za plašenje Rusa, i čovjek za kojeg nije izvjesno ni da li bi bez Vučića uopće prešao cenzus, Aleksandar Vulin, izjavio da je vrijeme za referendum na kojem bi se narod opredijelio između EU i „srpskog sveta“.
Potom je i ministar u Vladi Srbije Boris Brtina izjavio kako Hrvatska nije platila adekvatnu cijenu prilikom izlaska iz Jugoslavije, pa bi mogla završiti kao Ukrajina koja danas plaća za ono što je ostala dužna u vrijeme Sovjetskog Saveza. Pomalo neočekivano, javio se i Milorad Dodik da kaže da svaka kalkulacija sa Zapadnim Balkanom koja u račun ne uzima i RS Srbiju nije ozbiljna.
Vlast nema hrabrosti da kaže da neće u EU, a ljuta je što bi tamo mogla završiti Crna Gora – komentarišu opozicija i dijelovi civilnog društva ovaj ekosistem reakcija koje generiše Vučićev režim. Iako se ova izjava čini jezgrovitim i tačnim opisom recentnih Vučićevih akrobacija vis-a-vis EU, cijela je situacija dobar povod da se zapitamo o tome šta je to što aktuelni predsjednik Srbije želi. Jer već više od deceniju se Aleksandar Vučić čas približava, čas udaljava od Evropske unije. Istu tehniku približavanja i udaljavanja Vučić koristi i u odnosima sa Rusijom, Kinom, Turskom i Sjedinjenim Američkim Državama, ali i građanima Srbije.
Sjedenje na sto stolica
Iako se od 2017. godine uvriježilo govoriti da će Vučić morati da se opredijeli i da ne može da sjedi na dvije stolice, činilo se da vrijeme daje Vučiću za pravo i da će njegova multivektorska politika da pobijedi. Naime, njegova politika sjedenja i naglog ustajanja sa svake stolice koja je dostupna, nije bila njegov izum niti ponašanje svojstveno samo Srbiji. Turska, Izrael, srednjoazijske države, ali i neke članice EU, činile sve kako bi se dopale cijelom svijetu ulazeći u različite neprincipijelne koalicije i neočekivana savezništva. U svijetu u kojem se mnoge ključne alijanse raspadaju, a savezništva stalno preispituju ta je politika sve više pravilo, a ne izuzetak.
Nije čudno što se očekivalo da će Vučić u ovoj igri da se spotakne. On nije prezao ni od čega da se svidi (da ne upotrijebimo jedan drugi izraz) stranom prisustvu u Srbiji. Ranu vladavinu Vučića karakterišu njegovi govori o Maxu Weberu i protestantskoj etici kapitalizma. U privatnim razgovorima, kako je svjedočio Darko Hudelist, hrvatski publicist koji je u jednom periodu bio njegova osoba od povjerenja, išao je i dalje lamentirajući nad pravoslavljem koje ne pruža okvir za razvoj ekonomije već je fatalističkog karaktera.
Taj je rani Vučić išao u Srebrenicu, slušao Ćamila Durakovića, govorio kladio se na Hillary i sve do 2020. godine uživao puno povjerenje njemačke administracije. Remontovao je MIG-ove u Rusiji, odakle je kopirao jedan dio medijskog ekosistema koji ga podržava i dan danas. Kasniji Vučić, negdje od 2017, htio je da se dodvori prvoj Trumpovoj administraciji pa je proricao propast liberalizma i svjetski rat. Za vrijeme Bidenove je puštao ambasadora Hilla da se, istina uz mnogo više takta i stila nego što ga je u Sarajevu imao Murphy, petlja u posao i njemu, ali i njegovoj opoziciji.
Izbor Trumpove administracije ga je natjerao na onaj lobistički put na Floridu gdje je doživio fijasko. Vučića se ne može svesti na rusofila, eurofila, ili američkog čovjeka, ali isto se tako ne može nijekati da se on u mnogim svojim potezima ponašao upravo tako.
Drugi razlog očekivanog neuspjeha Vučića je beskrajno potcjenjivanje kojim je jugobumerski dio beogradske čaršije obasipao Vučića, a to se potcjenjivanje prelilo na dobar dio regionalnih medija. Zar taj četnik sa Jevrejskog groblja, Šešeljev potrčko, rušilac Beograda da bude u stanju da išta uradi kako treba? Ruku na srce i sam Vučić je svojim bizarnim potezima poput blokiranja djeteta na košarkaškom terenu, spašavanja djece iz mećave, mahanja nikome, izlaženja iz frižidera, jedenja salame i izigravanjem žrtve na hiljadu načina – od učestalih tvrdnji da mu se sprema atentat pa do one jako neukusne priče o njegovom ocu koju je on, Vučić, sam podgrijavao.
Ovakvi potezi koji nam pokazuju da nema ničega čega se stidi ili što mu teško pada ako će to makar i za trenutak podići vidljivost na socijalnim mrežama, stvara utisak neozbiljnog čovjeka koji ne gleda dugoročno. Jednako tako, niti mu stoje skupa evropska vina, niti ludovanje sa navijačima po tribinama, niti je racionalan i hladnokrvan političar, a ni budala. Što navodi na pitanje šta je zapravo on?
Čovjek fokusna grupa
Pažljivijim slušaocima njegovih intervjua i govora ne mogu promaknuti česte reference na različite tehnologije političke analitike koje se koriste u političkim partijama. Jedna od njih su fokusne grupe.
Kada je, 2015. godine odlučio doći u Srebrenicu, Vučić je najprije lansirao glasinu, a nekoliko godina kasnije je i rekao da ga je pozitivan stav fokusne grupe ohrabrio u donošenju te odluke. Fokusne grupe, kvalitativna istraživačka metoda u politiku je prenesena iz marketinga, gdje se koristila za utvrđivanje šta rezonira kod potrošača. Slično tome, fokusne grupe se u politici koriste da se vidi kako neke od ključnih ideja, slogana ili ljudi koje stranke prezentuju rezoniraju kod građanstva. No, da bi ova metoda imala uspjeha, važno je odabrati uzorak ljudi koji se nalaze u fokusnoj grupi. Nemoguće je imati fokusnu grupu u kojoj su zastupljeni baš svi slojevi građanstva, pa je potrebno dobro planirati kako bi se s jedne strane uhvatio širok raspon mišljenja, a s druge strane, osigurala koherencija odgovora.
Vučić najviše podsjeća na fokusnu grupu, ali ne na njenog moderatora ili moderatoricu, ovu ili onu osobu koju učestvuje u radu fokusne grupe. On je ta kakofonija glasova koju fokusna grupa stvara. On ne može, suprotno onome što su od njega očekivali analitičari ili oni koji su ga doveli na vlast, da duže vremena sjedi na bilo kojoj stolici jer je njegovo prirodno stanje da stoji i gleda na koju stolicu treba sjesti. On neće da se opredijeli, jer ne može da se opredijeli.
I ne treba ga osuđivati što ne može da se opredijeli. Kao što kaže stara izreka profesora Rasima Muminovića, čovjek može da se opredijeli samo za ono što nije. Kad čovjek nešto jeste, on nema potrebu za opredjeljivanijem. Zato će Vučić, čiji politički kraj više nije daleko, ostati zapamćen kao kriza identiteta srpskog naroda uhvaćena u jednoj osobi, ali i opomena svim onima koji se bave politikom da ne shvataju svaki aspekt političke tehnologije doslovno.
Nažalost, čini se da će još dugo trebati da se politika EU, ali i drugih međunarodnih aktera Zapadnog Balkana prestane voditi spram toga kako će i da li će uopće neko u Beogradu da se opredijeli za bilo šta.
