Ova priča podsjeća na situaciju kad neko uđe u prostoriju i pokuša svima objasniti kako treba da razmišljaju, kao da su emocije nešto što se može rasporediti po pravilniku.
U ovom slučaju, reakcija je došla brzo i prilično glasno.
Posebno je odjeknula izjava: „nijedan Srbin ne treba da navija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine“. Upravo ta rečenica je pokrenula lavinu komentara i reakcija, jer zvuči kao pokušaj da se lični izbor pretvori u kolektivnu obavezu. Internet, očekivano, nije ostao dužan.
U moru odgovora izdvojio se i jedan stav: „Živjela BiH, navijamo svim srcem“. Ova poruka je kratka, ali jasna – pokazuje da ljudi ne prihvataju ideju da im neko određuje za koga će navijati na osnovu porijekla. Navijanje je, u suštini, stvar emocije, simpatije i ličnog osjećaja, a ne administrativna odluka.
Drugi komentari išli su u sličnom pravcu, često kroz ironiju i sarkazam, ali sa istom porukom: sport ne bi trebao biti produžetak politike. Jedan od korisnika je poručio: „Ne želimo da komšiji crkne krava, tako da – naprijed BiH.“ Time se jasno naglašava stav da odnosi među ljudima ne moraju biti opterećeni takvim podjelama.
Bilo je i komentara koji dodatno relativiziraju cijelu situaciju, poput: „Kakve veze ima za koga Srbi navijaju?“ – što zapravo vraća raspravu na osnovno pitanje slobode izbora.
Ovakvi istupi često otkrivaju širu sliku: pokušaji da se identitet suzi na jednu dimenziju obično naiđu na otpor. Ljudi ne prihvataju lako kada im se sugeriše da bi nacionalna pripadnost trebala diktirati svakodnevne odluke, pa čak i nešto tako jednostavno kao što je sportsko navijanje.
Na kraju, reakcije pokazuju da većina publike pravi jasnu razliku između politike i sporta. A kada se ta granica pokuša pomjeriti, rezultat je uglavnom suprotan od željenog – umjesto jedinstva oko jedne ideje, dobije se šira i glasnija raznolikost stavova
