Kada bi se parkiralo 550 šlepera, jedan iza drugoga, zauzeli bi otprilike dužinu puta od centra Sarajeva do Lukavice.
Teško je i zamisliti tu liniju tegljača i blokadu koju bi napravili, a upravo u njih stane 11 miliona kilograma voćnih prerađevina.
Toliko smo lani u Bosnu i Hercegovinu uvezli džemova, sokova, marmalade, pirea i paste od voća i orašastih plodova te drugih prerađevina. Sve smo to platili 52,3 miliona maraka. Slikovitije rečeno to su mjesečna primanja 43 hiljade ljudi ili 95 hiljada penzionera.
Podaci iz Vanjskotrgovinske komore BiH, pokazuju da je izvoz daleko manji, tek oko 3,19 miliona kg u vrijednosti od oko 15 miliona maraka. Ako se opet poslužimo primjerom kamiona, šleperi u odlasku bi se poredali od centra Sarajeva tek do Marijin Dvora ili Koševa.
Ali, zanemarimo sada šlepere, plaće i penzije i pogledajte u svoju bašču (oni iz gradskih sredina mogu u bilo koju zelenu površinu s voćkom). Ima li trulih i ugaženih plodova? Ima, kako da nema. U takve plodove nisu mogli gledati jedan Edib i jedan Asim, svaki na svom gazdinstvu.
Poznati voćar, odnosno vlasnik mješovitog gazdinstva iz Šija kod Tešnja, Edib Balić, sveo je računicu na papir kada je ove godine oglasio prodaju konzumne šljive za jednu marku po kilogramu
“Za samo 500 kilograma sam našao zainteresirane kupce. Tu se javio onaj problem poljoprivrednika ‘šta ako’? Rodile ove godine šljive, plave se bašče, pa neće niko“, kaže Balić koji potom odlučuje kupiti električnu sušaru, kapaciteta 100 kilograma.
Domaća je proizvodnja, “kupio od momaka u Bugojnu, a nije neka para“. Stigla je za 15-tak dana od narudžbe, a ovaj domaćin odmah na probno sušenje stavlja šljive. Od 100 kg sirove, skinuo je 31 kg suhe, dakle omjer 3:1. A, kilogram suhe se prodaje za 7 KM.
Sve zapisuje u teku i to izgleda ovako:
– cijena električne sušare 1.300 KM
– cijena konzumne sirove šljive 1 KM/kg
– 3 kg sirove šljive = 1 kg suhe
– potrošena struja 10 KM za 100 kg
– cijena suhe šljive 7 KM/kg
Edib godišnje proizvede oko četiri tone konzumne šljive.
Ako je ne proda kao takvu, otišla bi u industriju po cijeni od 0,40 KM/kg. Pritom, kako kaže, nije pobornik da njegovi plodovi idu za rakiju, jer “hadžijina je šljiva, a i ne bih je dao u bescjenje.”
S druge strane sušena šljiva je tražena, a dobit čista. Prisjetio se ovom prilikom Balić i odluke Austro-ugarske, koja je “još u onaj vakat odlučila da je nema računce izvoziti šljivu pa prerađenu uvoziti”.
“Što bismo uvezli 100 hiljada tona, umjesto ovdje da proizvedemo, da novac kruži u našoj zajednici, društvu. Ako bih imao tržište, ništa je meni uložiti i 10 hiljada maraka. To je jedno radno mjesto”, računa i dalje.
Zimi će dobro ići sve što sada osuši
Napominje i da šljiva ne dozrijeva u 2-3 dana, nego mnogo nje propadne do pune zriobe. Ovako se sve može iskoristiti kroz sušenje. Testna faza, uključivala je nešto zelenije plodove, pa je sušenje 100 kg trajalo 48 sati, zrelije plodove suši za 24 sata. Osim šljiva, u “mašinu” mogu i kruške i jabuke, čiji process traje duže zbog sadržaja vode, ali su i skuplji u prodaji. Također, pogodna je i za sušenje povrća i ljekobilja.
Skoro istom idejom se vodio i Asim Dedić, koji na svom gazdinstvu u Konjević Polju kod Bratunca proizvodi sokove, pekmez i džem, a imaju i sušaru kapaciteta 500 kg. Ovdje je proizvodnja nešto veća, jer osim prerade svog voća uključuje i otkup, te usluge. U voćnjaku imaju šljive i jabuke.
“To su stari voćnjaci koje smo malo obnovili, u njemu su naše autohtone sorte šarenike, kolačuše ili elifamke, velikare zelene, ima i samoniklica. Nove zasade nismo dizali jer treba puno sredstava”, iskreno će Dedić dodavši i da im ljudi daju svoje voće samo da ne propadne.
Ne proizvodi mnogo za svoje domaćinstvo, tek oko 1.500 litara godišnje, toliko mogu da prodaju, uglavnom na sajmovima jer još uvijek nisu registrirani. No, realizuju fazu po fazu. Ovo je, kaže, minijaturni pogon koji su nabavili prije dvije godine, kasnije su dobili sušaru.
“Investirano je do sada oko 40-50 hiljada maraka, mašine smo nabavili uz pomoć organizacija, imali smo svoj obekat. Oni su mašine pokrili sa oko 15.000 maraka – mlin za mljevenje, presa za cijeđenje, pasterizator, sterilizator boca, dva stalka. Za osam sati dnevno, kada bi radile dvije osobe, mogli bi proizvesti 300-500 litara”, navodi Asim, koji ističe da na ostale troškove koji su sami pokrili otpada izgradnja mokrog čvora, kupovina kada i drugi radovi na objektu.
Svake godine, dodaje, naprave neki pomak. Uz to, on je i pčelar, pa prave medenjake, gurabije i ostale seoske proizvode, a nadaju se da će njihov pekmez jednom dospjeti do slastičara i drugih ugostitelja.
Mora se ulagati
Da bez ulaganja nema napretka, potvrđuju nam iz Prehrambene industrije “Tanasić” Dvorovi iz Bijeljine. Ovdje prerađuju i voće i povrće te proizvode slatki i kiseli program. Ove godine uložili su u nove mašine koje će zamijeniti radnu snagu.
“Povećali smo proizvodnju, bit ću slobodan reći, za 100 %. Imamo puno posla i cijela porodica, nas 14 članova, svi se trudimo da što bolje uradimo i imamo kvalitetne proizvode. Naravno, tu je još 15 stalno zaposlenih, kao i sezonskih oko 30 radnika, koje angužejemo po potrebi“, otvoreno govori, Nemanja Tanasić, s pozicije zamjenika direktora kompanije.
Oko 70 posto otkupa voća i povrća je s domaćeg tržišta, ostatak je iz uvoza, konkretno riječ je o paprikama rogama. Jednak je tome i omjer plasmana, naime, izvoze oko 30 posto proizvodnje u Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju, ali i daleke Kanadu i Australiju, dok većinu prodaju u Bosni i Hercegovini.
“Ove godine mislili smo da neće biti problema, nazirala se dobra godina, ali nakon tropskih temperatura koje smo imali u dva-tri navrata, situacija se dosta promijenila kada je u pitanju repromaterijal. Suša je uticala na prinose, jednostavno biljka odbacuje plodove. Mi samo otkupljujemo robu koja se proizvodi na otvorenom, ne kupujemo proizvode iz plastenika“, kaže Tanasić, no još uvijek su bez velike brige i očekuju da će ostvariti zacrtani plan.
Otkup repro materijala, vrše na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Uvijek je, priča nam, borba na tržištu sa cijenama i konkurencijom. Ali, već 20 godina rade ovaj posao i prepoznati su pa nemaju problema sa plasmanom niti sa otkupljivačima, naprotiv. “Zbog naše redovnosti u plaćanju i korektnosti sa proizvođačima i drugi žele saradnju sa nama“, dodaje.
Ne možemo sve sami, ali mnogo možemo
Ako se ponovo vratimo podacima VTK BiH, naša zemlja najviše izvozi džem. Lani je to bilo u iznosu većem od milion i po kilograma, koji smo naplatili 5,4 miliona maraka.
“Strukturalno posmatrajući od pojedinačnih kategorija proizvoda, najveći uvoz zabilježen je kod homogeniziranih proizvoda od voća koji su pripremljeni za prodaju na malo poput voćni pirea i voćnih pasta“, navode iz VTK BiH, pojasnivši da je riječ o količini nešto većoj od 600 tona, koja je plaćena 5,1 milion KM, kao i kod mješavine sokova u količini od oko million kg u vrijednosti od 3,3 miliona KM, piše Agroklub.
