Gledala sam ga pod zvezdanim noćnim nebom. Poslednja tri sata očajnički sam pokušavala da ga nagovorim da mi se otvori.
Da progovori iz duše. Ne dopušta mi da zavirim u nju, a nisam naučila da sedim, gledam noćno nebo i razgovaram sama sa sobom. To je bilo u redu kada smo bili zajedno 3 nedelje. Pa, čak i kada se to pretvorilo 3 meseca. “Daj mu vremena, ” mislila sam. “Ne budi nestrpljiva”, govorila bih sebi. Međutim, evo je treća godina kako sedim sama, pod noćnim nebom, u gluvoj tišini.
Ni posle tri godine ne želi da me pusti unutra. I ne mogu ništa učiniti da to promenim, bez obzira koliko se trudila. Iako smo u jednom trenutku bili jako bliski, nikada nisam došla do njegove srži. Bilo je, a i ostalo je, toliko toga što je ostalo neizgovoreno između nas. Te noći, sedeli smo napolju, pušili i razgovarali. Ili, bolje reći, pokušavala sam razgovarati s njim. Želela sam da znam šta mu prolazi kroz glavu. Govorila sam mu stvari o mom životu. Otvarala sam se, pravila uvertire, stavljala najranjiviju sebe njemu na srebrni pladanj, ne bi li se osećao sigurno da progovori. Na svako pitanje dobijala bih “Ne znam”, odgovore od čitave jedne reči, nejasne odgovore ili bi se on samo u nekom momentu povukao u sebe. Šta god da bih mu rekla, izgleda da ništa nije uspevalo. Bio je potpuno zatvoren u sebe i svoju ljušturu, i uprkos ogromnoj međusobnoj privlačnosti, ljubavi i zajedničkim godinama, ništa što sam mogla reći ili učiniti nije ga moglo omekšati. Godinama, rušila sam jednu po jednu ciglicu sa zida kojim se ogradio, ali izgleda da ih ima više nego što ja imam snage.
Razumela sam i zašto. Verujte mi, jesam. Oboje smo bili neizmerno povređeni u prošlosti, i povređivali smo jedno drugo i ranije. Ali, u isto vreme, sedeli smo tu ispod zvezda, gledali se, nadajući se da ćemo još jednom moći da pronađemo tu bliskost. Nadala sam se, možda naivno, da se možemo ponovo povezati na način na koji to rade ljudi u filmovima. Želela sam da verujem da će nam se, u jednom ili drugom trenutku, duše ponovo spojiti i pronaći put jedna do druge kao u klasičnim romantičnim filmovima, sa dvoje ljudi koji se ponašaju kao da im više nije stalo, ali zapravo ludački vole jedno drugo. Ali, realnost situacije postala je previše glasna da bih ignorisala sve natpise na zidu. Tišini je postala glasnija od njegovih reči.
Mogla sam da vidim koliko mu je neprijatno, koliko čvrsto steže telo i nervozno duva dim od cigarete, čekajući momenat da ga “pustim”, uprkos činjenici da sam potpuno jasno stavila do znanja da ga volim i da želim da budem sa njim, i u dobru i u zlu i bez obzira na sve. Da neću pobeći, ako progovori. Htela sam da se otvori o svemu. Želela sam da izgovori reči, koje ja, koliko god želela, ne mogu da izgovorim umesto njega. Želela sam da ponovo razgovaramo, kao pravi prijatelji, čak i ako ne bismo na kraju bili ljubavnici. Želela sam da se povežem sa njim, zaista i istinski. Uprkos tome, rekao je malo, osim činjenice da se oseća glupo.
Otišla sam, odlučila da mu skratim muke i pokušam ponovo da stupim u kontakt putem poruke. “Možda će mu tako biti lakše”, pomislila sam. Čak i kad sam mu se obratila na najneličniji mogući način u vezi stvari koje su me bolele, kada nije morao da me gleda u oči pod svetlim zvezdanim nebom i smišlja odgovor na licu mesta, nisam dobila odgovor koji sam toliko očajnički tražila. Ništa osim tišine, izvinjenja, manjih napada panike i povremenog telefonskog poziva, kada bih rekla da se osećam isfrustrirano zbog njegovog nedostatka komunikacije. Da nije bilo činjenice da sam ga poznavala koliko jesam, pomislila bih da me jednostavno ne voli i da ne želi čak ni da budemo prijatelji. Zbog načina na koji se ponašao, rešila sam da dam sve od sebe, poslednji put. Morala sam da budem ta koja će pružiti ruku, ohrabriti ga, pokušati, pokazati da nisam pokušavala da ga povredim. Međutim, što sam ga više pokušavala naterati da se otvori i zaista poveže sa mnom, zidovi oko njega postajali su sve viši. Počela sam da se osećam povređeno. Bolelo me je što nije želeo da bude iskren. Otvoren. Da me pusti unutra. Da mi dopusti da ga zaista čujem. Da ga zaista volim. Kako voleti nekoga ko ne želi to da mi dopusti?
Čak i samo navođenje da mi kaže da se zaljubio u mene pre nekih 2 godine, zahtevalo je herojski napor sa moje strane. Osećala sam se kao da mi je rečeno da srušim niz čeličnih vrata. Svaki korak u pravom smeru sa njime zahtevao je mnogo truda, povredio me i vremenom umorio. Zaista ga volim i zaista sam želela da to uspe. Ali, kako da ga volim, ako me ne pušta unutra? Kako možemo da se povežemo kao par, napredujemo i negujemo ljubav koju imamo, ako ne možemo da podelimo jedno sa drugim ono što nam leži na srcu i na duši? Ne mogu biti sa nekime pred kime sam se ogolila, a ko mi ne dozvoljava da upoznam njegove dubine. Ne mogu da volim nekoga ko mi ne dozvoljava da doprem do njega, niti mogu voleti nekoga iz koga reči moram da čupam kleštima.
Na kraju nisam odlučila da mu izbrišem broj, ali sam odlučila da ga ostavim na miru. Da ga ostavim u njegovoj tišini. Da, osećam se kao da taj klasični filmski kraj koji sam čekala i za kojim sam žudela nikada nije došao, ali hej, i takve stvari se dešavaju. U najmanju ruku, ako se ikada predomisli, rado ću mu dopustiti da mi se ponovo otvori. Ali, ne mogu te voleti, ako mi to ne dopustiš.