Koplja se lome, al’ slika Omera za volanom u glavi postoji. Memorisao sam je kao da sam znao da će biti poslednja. “
Jučer u 14:30 sati u tunelu Vranduk kod Zenice dogodila se saobraćajna nesreća sa smrtnim ishodom.
Kako je potvrđeno za Hayat.ba iz Operativnog centra MUP-a Zeničko-dobojskog kantona u nesreći su učestvovala dva vozila, jedno teretno motorno vozilo i jedno putničko motorno vozilo. U nesreći je jedno lice smrtno stradalo.
Saobraćaj je bio obustavljen nekoliko sati, nakon što su uviđajne radnje završene izvučen je i kamion iz tunela.
Još uvijek nisu poznate okolnosti i uzrok nesreće a kolege vozača kamiona se na društvenim mrežama opraštaju.
Vranduk je do kasno iza ponoći svjedočio još jednom ugašenom životu našeg kolege Omera. Onaj huk kroz tunel, topao zrak koji je neobjašnjivom reputacijom nanosio miris jeseni i odjek betonskih ploča tunelskog trotoara po kojoj hodaju inspektori i vještaci, lede krv u žilama.
Poneki uzvik, kako se ovaj čovjek zvao, probudi u meni sve slike, vraćajući film, gdje smo se taj dan mogli sresti. Koplja se lome, al’ slika Omera za volanom u glavi postoji. Memorisao sam je kao da sam znao da će biti poslednja. I ne mogu se sjetiti da li je to bio Lukavac, Doboj ili Maglaj ali znam da je u mojoj glavi Omer za volanom.
Eh, da jeste k’o što nije. Omera našeg više nema… zašto ovo sve ovako pišem? Često polemišemo vodimo rasprave za sve sporedne stvari u životu, kao kolege i braća.
Sinoć sam bio očevidac, da je svaki vozač koji je bio na licu mjesta plakao i suze nije krio, jer Omera niko tada nije okarakterisao samo kao poznanika, već kao brata. Čak šta više mislim da je svako sebe u njemu vidio. Ljudi, volimo se i poštujmo. Ma kakav vakat bio i težak život današnji, koji je prepun iskušenja i nedoumica. Prekratko je ovo sve da bismo vrijeme gubili na gluposti i rasprave. Za život nema “undo” Lahka ti crna zemlja, Omere
