Naš reprezentativac je Aleksandar Lazić iz Milića, a ne Dragan Čović iz HDZ-a?

No, posluša li neko sa strane, vjerovatno će biti zatečen. Baš kao što su navijači nekih drugih reprezentacija zatečeni što nas na Kipru trenutno ima vjerovatno više nego kući.

Prijatelj mi reče da su ga neki Španci tamo upitali o genezi tolikih stanovnika Kipra porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Dakle, taj bi se neko sa strane, iz neke zdravije zemlje, iako su u suštini sve na svoj način bolesne i trule, što će pogotovo pokazati izraelsko ubijanje i izgladnjivanje djece, sasvim opravdano upitati zar je diskutabilno da li međunarodno priznata država sa svim svojim obilježjima postoji, te šta je posebno u tome što je jedan igrač reprezentacije ponosan na uspjeh svoje domovine?

Potpuno racionalno pitanje. No, mi niti smo racionalni, niti smo sa strane, vrlo smo unutra ove agonije u kojoj se permanentno propituje opstojnost zemlje koja nas je porodila, a vjerovatno polovina njene djece prema njoj ne osjeća niti ljubav niti joj pripadnost, te je nama koji je volimo uz sve njene anomalije i koji druge nemamo, ni u srcu, ni u pasošu, srce ko Amerika, koja srca nema (sad će me FB zapaliti), kad Aleksandar Lazić iz Milića voli svoju zemlju.

I dok je Lazić kao sav normalan svijet ponosan, još jedan Bosanac i Hercegovac, pardon Hrvat iz Bosne i Hercegovine, sa svitom istomišljenika, za koje zapravo ne znamo da li su uopće misleći, jer ne kriju da odluke, iako su na poziciji moći, ne donose dok poglavar ne naredi, ponosno slavi u srcu Hercegovine neovisnost zemlje koja trenutno čini genocid. I nazdravlja. Vinom za svu djecu što ni vode nemaju.

I hajd ti onom iz Španije, čijem odnosu prema stradanju palestinskog naroda zaista treba nazdraviti i čestitati, objasni da se ona druga polovina nas što smo uvijek bili na pravoj strani istorije, stidi i užasava onoga što očima svojim vidi. I vjeruje, jer nije prvi put. Pamte te oči i dočekivanja presuđenih monstruma. Ne možeš objasniti. Špansko selo. Ipak, svi ćete vi, unutra sa mnom u ovoj agoniji, tačno shvatiti šta sam htjela reći.

Iako bi ponosni slavljenik volio da nas ubijedi da smo mi zgroženi nedjelom isključivo jer je po srijedi Hrvat, a ne meritum nedjela, da majoriziramo i diskriminiramo, teško će danas iko priseban, jer se sav normalan svijet digao protiv zvjerstva, povjerovati u to. Ovdje se isključivo radi o podjeli na humane i nehumane.

Povika neko „Eto vam Europejca!“. Pa i jeste, to su današnje iskonske evropske vrijednosti. Čestitati krvoproliće.

I na kraju svega ovoga ja se ne pitam ima li Bosne. I Hercegovine, dakako. Ima. I što naš drugi reprezentativac Jusuf Nurkić reče: „Ona uvijek preživi“. Nego se pitam a kto je ta, šta je ta zemlja da prostiš?

Da li je naš reprezentativac Lazić ili Čović? Zovite me budalom, možda sam opijena svježom pobjedom, ali unatoč svemu, unatoč svakom danu što me demantuje, svakom secesionisti što reži i laje, ja mislim da je naš reprezentativac Aleksandar Lazić.