Prije nekoliko dana u Banja Luci, Dragan Čović je poručio:
„Predsjedniče Dodik, naše zajedništvo može napraviti čudo. Želim pozdraviti sve prijatelje iz Republike Srpske.“
Ta izjava nije bila namijenjena Republici Srpskoj niti Dodiku lično. Bila je upućena Federaciji BiH – kao svjesna politička provokacija koja je trebala izazvati reakciju i emotivni odgovor, prije svega kod bošnjačkog biračkog tijela. Poruka iz Banje Luke imala je jasan cilj: aktivirati refleks straha i otpora te gurnuti dio birača ka takozvanom „građanskom odgovoru“ na zamišljenu političku osovinu Čović–Dodik.
U tom kontekstu, najava kandidature Slavena Kovačevića dolazi gotovo savršeno uklopljena u taj okvir.
Čović je na tu kandidaturu reagovao riječima da se „nijedna bolja odluka nije mogla donijeti“ – i to nije bila ironija. To je bila politička iskrenost.
Zašto? Zato što mu ovakav kandidat koristi više nego bilo koji direktni izborni rezultat. Kovačevićeva kandidatura ne ugrožava HDZ, već rasipa glasove, produbljuje podjele unutar bošnjačkog i šireg građanskog biračkog tijela i dodatno jača Čovićevu osnovnu tezu o „nelegitimnom predstavljanju“.
U tom smislu, kandidatura Slavena Kovačevića nije prijetnja Čoviću – ona je alat koji mu potvrđuje narativ i olakšava predizbornu poziciju, bez obzira na konačni ishod izbora.
Ovo nisu nepovezani događaji. Ovo je politička igra u više poteza – i prvi je odigran mnogo prije nego što je većina shvatila šta se zapravo dešava.
Pravo pitanje koje se nameće jeste: da li su Demokratska fronta i Željko Komšić svjesno ušli u ovu dinamiku, ili su – možda nesvjesno – odigrali potez koji najviše ide u korist Draganu Čoviću? Zašto Čović već sada sebe tako samouvjereno vidi kao “pobjednika”?
