NACIONALIZAM U BIH – Nepsimenost koja “viri” iz praznog friždera

Etnonacionalizam u Bosni i Hercegovini nije tek ideološka pozicija — to je prilično efikasna distrakcija. Dok milioni građana pokušavaju spojiti kraj s krajem, narodna pozornost se usmjerava na istorijske rane i etnonacionalne mitove koji ne rješavaju nijedan praktični problem. Političari i medijski operateri koriste taj fokus: lakše je kontrolisati nezadovoljstvo ako ga kanalizujete prema tuđem porijeklu, a ne prema korupciji, lošem upravljanju ili nejednakim ekonomskim politikama.

Hrani se lažima i tuđom nesrećom

Umjesto da potiče kritičko mišljenje, etnonacionalizam u BiH koristi jednostavnu formulu — poentira emocijom, a ne argumentom. Kada osjećaj zamijeni znanje, činjenice postanu irelevantne; dijalog postane vika; politika postane predstava bez sadržaja.

„Etnonacionalizam u BiH je oblik nepismenosti koji radije mrzi nego da uči.“

Takav pristup vodi ka stigmatizaciji svakoga ko se usudi pomisliti drugačije. Sloboda mišljenja i pravo na individuellno stajalište bivaju tretirani kao izdaja kolektiva.

U društvu gdje je dissent anatema, inovacija i napredak su teško ostvarivi: elite opstaju na nacionalističkoj samodovolјnosti, a institucije slabe — institucije koje bi morale štititi i osiguravati pravo na bolju budućnost.

Metaforički rečeno: etnonacionalizam je poput zombija — čini se mrtav pred argumentima, ubija se činjenicama, ali se vraća kroz stare priče i simboličke povrede. Njegova snaga nije u logici, nego u ponavljanju i u upornom pozivanju na naslijeđe tuđe boli.

To je retorika koja umjesto rješavanja stvarnih uzroka siromaštva i propadanja, obnavlja i produbljuje antagonizme.

U praksi, uz etnonacionalizam često ide parohoijalizam, kasta i dogma. Kad vjera, lokalne elite i privilegije postanu instrumenti identiteta, a ne kolaborativne vrijednosti, društveni kapital se brzo rasipa.

Nacionalistička samodovolјnost potkopava civilizovana pravila i institucije: pravnu državu, ekonomske standarde i evropske perspektive.

Emocionalni naboj etnonacionalizma usmjerava kolektivnu frustraciju prema „neprijatelju“ — drugim nacijama, manjinama, susjedima — umjesto da usmjeri energiju na rješavanje nejednakosti, ulaganja u obrazovanje i stvaranje posla. Rezultat je stagnacija: politička scena puna je reakcija, a ne vizija.

Šta je alternativa?

Jednostavna, ali zahtjevna: pouzdati se u obrazovanje, činjenice i jačanje institucija.

Umjesto da se takmičimo u povicima i simbolima, trebamo graditi javni prostor u kojem argumenti, rezultati i odgovornost imaju veću težinu nego nacionalna parola.

Mediji, nevladin sektor, obrazovne institucije i pojedinci nose dio odgovornosti — i moć. Ako dozvolimo da nas vode mitovi i strahovi, ostajemo zarobljenici beskrajne reprize starih sukoba. Ako izaberemo znanje i dijalog, kreiramo društvo u kojem će ekonomski standardi i ljudska prava imati prednost nad etničkom histerijom.

Na kraju: etnonacionalizam može se pobijediti činjenicama, obrazovanjem i konkretnim političkim rješenjima. Ali za to je potrebna hrabrost — hrabrost da se suočimo s vlastitim nedostacima, hrabrost da zahtijevamo odgovornost, i hrabrost da gradimo institucije koje štite sve građane, bez obzira na porijeklo.