Prekjučer je Evropska investicijska banka zaustavila isplatu svih kreditnih sredstava Autocestama Federacije.
Razlog: istraga koju evropski tužioci vode protiv čelnika ove javne kompanije, a u vezi s optužbama za namještanje tendera u vrijednosti od četiri miliona eura.
U prvoj reakciji na pisanje Istrage, izvršni direktor Autocesta za projektovanje i građenje Asmir Dževlan (SDP) je kazao da vijest nije tačna, te da dotok evropskih kreditnih sredstava nije obustavljen.
Međutim, ubrzo se oglasila i sama Evropska investicijska banka, potvrdivši da je obustavila novac Autocestama, kao i da je to učinila zbog istrage. Dževlan se, nakon toga, više nije oglašavao.
Nečista savjest SDP-a
Nije se nikad desilo, ili bar ne u novije vrijeme, da je jedna evropska institucija ovako promptno poklopila nekog kao što je Evropska investicijska banka SDP-ovog izvršnog direktora u Autocestama.
Nakon toga, Naša stranka, DF i SDA su zatražile smjenu rukovodstva Autocesta, a jučer im se pridružio i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković. Istraga je ranije pisala da je Dževlan zajednički kadar SDP-a i NiP-a, ali činjenica da se jedini SDP nije pridružio zahtjevu za njegovom smjenom ukazuje da je on trenutno kadar isključivo SDP-a ili, preciznije, užeg rukovodstva te stranke okupljenog oko Nermina Nikšića i Elvedina Grabovice.
Vidjet ćemo šta će sve istraga Ureda evropskog tužioca otkriti i do koga sve može dovesti. Ali jedno je već sasvim sigurno. SDP je potpuno izgubio kredibilitet kada je u pitanju borba protiv korupcije. Činjenica da su se njihovi partneri iz Trojke (NS i NiP) pridružili zahtjevu za smjenom rukovodstva Autocesta a da SDP šuti, pokazuje koliko je savjest rukovodstva SDP-a nečista: Nikšić bi pristao da smijeni Dževlana da se ne boji šta bi potonji, u tom slučaju, bio spreman otkriti. Na koncu, činjenica da unutar članstva nema masovne pobune protiv ovakvog pozicioniranja SDP-a pokazuje da je u stranci nešto duboko trulo.
Grabovica i permanentna revolucija
U Zatvaranju kruga Latinka Perović podsjeća na jedan Titov govor s početka 1970-ih, u kojem on upozorava radničku klasu da su se u Jugoslaviji pojavili bogataši. Teško je reći šta je smješnije: da li to što Tito tek u tom trenutku navodno saznao da su se pojavili bogataši ili što pojavu bogataša, kao takvu, doživljava kao skandal.
U svakom slučaju, navedena epizoda ilustrira bitnu karakteristiku Titove vlasti u kasnoj fazi. Naime, umjesto da pravda postojeće stanje kao dovoljno dobro, i tako pripisuje sebi odgovornost, Tito je tragao za moćnicima unutar političkog i ekonomskog sistema (Ranković, tehnomenadžeri, bogataši itd.), te je pozivao narod da mu se pridruži u borbi protiv njih.
Ili, kako kaže Dejan Jović u Uvodu u Jugoslaviju, Tito je vodio permanentnu “antibirokratsku revoluciju”, a u tu svrhu je, čitajući pisma koja su mu “radni ljudi” slali, nastojao da što bolje razumije stanje u nižim slojevima.
”Podsjećajući”, veli Jović, “na obećanja iz revolucije i prvih godina narodne vlasti, i oni koji su mu pisali i sam Tito su osjećali da su ti ideali iznevjereni, te su postali saveznici u pokušaju povratka na revolucionarno doba. Novi neprijatelji postali su ‘birokrate’, ‘korupcija’, nepravda i neformalnost, sistem uspostavljenih ‘veza i poznanstava’ koji sprječava zapošljavanje poštenih i nekorumpiranih, a pritom još i socijalistički orijentiranih pripadnika nove generacije.”
Trenutno rukovodstvo SDP BiH, pravnog i političkog sljednika Saveza komunista, nije u stanju voditi ovu antibirokratsku i antibogatašku revoluciju, jer to rukovodstvo čine sve same birokrate i bogataši, počev od Nikšića, preko Grabovice, pa dalje.
Trenutnom rukovodstvo SDP-a ne pada na pamet da, nastojeći da poboljša svoj ugled u narodu, krene u “sječu knezova”, jer se Nikšić, Grabovica i drugi više nego izbora plaše šta bi ti knezovi, od doskorašnjeg direktora FUP-a Vahidina Munjića do spomenutog Dževlana, mogli otkriti o umiješanosti vrha SDP-a u nezakonite poslove.
Stoga se vrh SDP-a čvrsto drži samoubilačke odluke da uvjerava narod kako je, u situaciji kada divljaju cijene hrane, stanje “bolje nego prije”, čak zadovoljavajuće itd.
Nermin Nikšić 2016.
Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, a treći put?
Dok se u permanentnoj revoluciji, u tom populističkom udruživanju s narodom u borbi protiv moćnika, krije, kako Jović veli, “tajna Titove političke i društvene moći, njegove dugovječnosti na vlasti i popularnosti nakon smrti”, Nikšićeva fundamentalna nespremnost za takvu politiku, zbog umiješanosti u nečiste poslove i ucijenjenosti, otkriva tajnu njegove nemogućnosti da uveže dva mandata zaredom.
Naime, već sada je gotovo izvjesno da će SDP biti pometen na idućim izborima. SDP je sada već davne 2010. godine dobio oko 280 hiljada glasova. Nakon što je na prošlim izborima, poslije dva mandata u opoziciji, dobio bijednih 130 hiljada, pitanje je hoće li na idućim izborima dobiti i 107 hiljada koliko je imao 2014, nakon prvog Nikšićevog mandata.
Legenda kaže da je rahmetli Sulejman Tihić, kada su mu se neki ljudi požalili da SDP, koji je tada bio preuzeo cestogradnju u Federaciji, krade toliko da na nekim dionicama nedostaje i po pet centimetara asfalta, odgovorio: “Puno. Mi smo uzimali samo po dva.”
Legenda kao legenda vjerovatno nije istinita, ali svejedno savršeno ilustrira osjećaj naroda 2014. godine, i danas – da “ovi sada kradu puno više od onih prije”. Ne znam jesu li u SDP-u svjesni toga koliko istraga Ureda evropskog tužioca protiv njihovih kadrova, a u vezi sa optužbama za namještanje tendera od četiri miliona eura, doprinosi navedenom raspoloženju naroda. Ako nisu svjesni sada, bit će nakon što saznaju rezultate idućih izbora
