Mislilo se nekad, tamo u drugoj polovici 1990-ih, kada je postmoderno mišljenje u zapadnim akademskim sferama i svijetu kulture doseglo vrhunac svog utjecaja, da je došlo vrijeme da se oslobodimo raznoraznih utega koji nas obuzdavaju, ograničavaju i pritišću.
Pojmovi poput istine, identiteta, vrijednosti, ideologije, pa čak i riječi poput stvarnosti i subjekta bijahu totalno diskreditirani i smatraše se zastarjelim i previše ozbiljnim za razuzdanu ironiju i programiranu neozbiljnost koja je prekrivala svu kulturnu i sve društvene sfere. Premda je barem nas u Bosni i Hercegovini rat morao naučiti da stvarnost ipak nije samo igra, u našim se intelektualnim krugovima sa neuobičajenim zakašnjenjem i uobičajenom nekritičnošću širilo oduševljenje filozofijama i teorijama koje su relativizirale pitanje pripadnosti i bilo kakve vezanosti za materijalnu realnost.
Nije plagijat, nego intertekstualnost
Autor i subjekt su proglašeni mrtvima, i tek običnom konstrukcijom, tako su barem naši javni intelektualci razumijevali Michela Foucaulta i Rolanda Barthesa – ili, bolje rečeno, tako su oni to saznavali uglavnom iz treće ruke i dalje prenosili i prilagođavali vlastitim potrebama. Sjetimo se samo da se jedan od njih branio od optužbe za plagijat u svom doktorskom radu kontraoptužbom da su ti koji ga prozivaju da je on tu nešto pođonio neobrazovani primitivci koji se ne razumiju u fenomen intertekstualnosti, odnosno da je autorstvo kao takvo postalo problematična kategorija.
Ispostavilo se, međutim, veoma brzo, kad su svi ti teoremi i pojmovi, nerazumljivi većini ljudi, nezgrapno preneseni na izvanteorijska polja politike, kulture i društva, da su te pojave povezane i sa jednom ideološkom agendom, odnosno da se taj koncept postsubjektivnosti veoma lahko preveo u naraciju o tri ista nacionalizma, a zatim u konsocijacijska razglabanja koja su dugo cirkulirala u utjecajnim sarajevskim medijima.
Naime, zalaganje za jaču bosanskohercegovačku državu, za realno utemeljenje te države npr. u kontroli nad svojom teritorijom, odbacivano je kao staromodno pozivanje na prevaziđene koncepte, iako su zagovornici konsocijacije istovremeno iskazivali razumijevanje za etnoteritorijalizaciju, koju su predstavljali kao koncept demokratske podjele moći, koja će ojačati povjerenje između zajednica.
U onoj ozloglašenoj izjavi o državnoj imovini u kojoj je federalni premijer Nikšić relativizirao značaj ovog pitanja ukazujući na to da su to samo neke tamo nevažne njive, te da se tim ne treba zamarati, ili u nespremnosti političkog vrha i državnog aparata da privede Milorada Dodika na saslušanje, još odjekuje ta relativizacija važnosti jake države, monopola sile ili realnog prostora koja je bila popularna na sarajevskoj intelektualnoj sceni u prvoj i dijelom u drugoj deceniji 21. stoljeća.
Nije to nikakva apstraktna ili nategnuta tvrdnja. Mnogi od tih tadašnjih intelektualaca koji su kritizirali „nacionalizam“ naprosto kao takav, van vremenskog i prostornog konteksta, izjednačavajući „sve tri strane“, stvarajući privid ravnoteže i objektivnosti, ušli su u neke političke stranke sa sjedištem u Sarajevu, koje su sada ili su ranije bile na vlasti, kreirajući njihovu ideološku orijentaciju, a posredno i političku praksu.
Nema države bez materijalne baze
Kakve sve to ima veze s velikom svjetskom krizom na čijoj se prekretnici, nakon dramatičnih dana i sedmica, od sinoć nalazimo, kakve to veze ima s naslovom ovog teksta? Ima itekako:
Hormuški tjesnac, koji, kako vidimo, ima ključni značaj u određivanju ishoda rata koji bjesni na Bliskom Istoku, predstavlja realnu geografiju, ukazuje na presudnu ulogu koju ima kontrola nad stvarnim, fizičkim prostorom, odnosno teritorijom, i nad materijalnim resursima. Nikakve postmodernističke relativizacije tu ne pomažu, ratni i politički subjekt se naposljetku uspostavlja na terenu: sa boots on the ground; virtualno vojevanje sa visokom tehnologijom je svakako važno, ali u konačnici: ono je ograničenog dometa, pogotovo ako je cilj osvajanje prostora, a protivnik je dovoljno žilav.
Vidjeli smo također da su unatoč svoj digitalizaciji i dematerijalizaciji stvarnosti, i ekonomski tokovi na globalnom nivou ovisni o tome ko na terenu kontrolira jedan moreuz između iranske i omanske obale, odnosno njegov najuži dio dužine nekih 30-40 kilometara.
Isto potencijalno vrijedi i za one famozne Nikšićeve njive: političke, društvene, pa i kulturne činjenice i dalje se stvaraju primarno u realnom prostoru, a ne, recimo, na društvenim mrežama, bez materijalne osnove, koja bi se onda oblikovala i nadograđivala, ne može postojati ni duhovna nadgradnja. Ovaj stari marksistički nauk, zaboravljen i prezren na političkoj i akademskoj ljevici, nije prestao važiti samo jer je neko pomislio da može živjeti u paralelnim svjetovima.
O autoru
Vahidin Preljević
Vahidin Preljević
Germanist, kulturolog, prevodilac, esejist. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, autor više znanstvenih studija i knjiga na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku, među ostalima: „Estetika fragmenta“ (2007), „Književna povijest tijela“ (2013), „Sarajevski atentat“ (2015), „Nakon imperije“ (2018), „Peter Handkes Jugoslawienkomplex“ (2022).
