Kuda dalje za Dodika i srpsku politiku?
Možda najopasniji aspekt Dodikove nove strategije je korištenje izraelskog i hrvatskog kanala za legitimizaciju svojih ciljeva.
Politička naivnost često rezultira opasnim potcjenjivanjem protivnika, a nedavna posjeta Milorada Dodika Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja hladan tuš za sve one koji su smatrali da su američke sankcije hermetički zatvorile vrata Miloradu Dodiku prema Zapadu. Susret sa Peteom Hegsethom, istaknutom figurom u američkim konzervativnim krugovima i potencijalnim budućim donosiocem odluka u Trumpovoj orbiti, te sastanci sa značajnim kongresmenima, nisu tek protokolarni izleti očajnika. Naprotiv, ovo je demonstracija moći i dokaz da je Dodik, uprkos crnim listama State Departmenta, uspješno izgradio “diplomatska sporedna vrata” (backdoor diplomacy) koja zaobilaze oficijelnu američku administraciju i direktno ciljaju na ideološko srce nadolazeće američke desnice.
Dodikov američki proboj
Dodikova posjeta Washingtonu mora se čitati izvan okvira standardne diplomatije. On je shvatio ono što Trojka u Sarajevu odbija prihvatiti: u današnjem polariziranom svijetu, partijske i ideološke veze često nadjačavaju državne protokole. Uspostavljanjem direktne komunikacije sa desničarskim krugovima u SAD-u, Dodik se ne predstavlja kao separatista, već kao “posljednji bastion kršćanske Evrope” protiv navodne islamske prijetnje. To je narativ koji Pete Hegseth i slični kongresmeni žele čuti.
Ovaj manevar ukazuje na visoku sofisticiranost Dodikovog lobiranja. Dok Sarajevo komunicira sa birokratama na zalasku karijera, Dodik ulaže u ljude koji predstavljaju budućnost Republikanske stranke. Željka Cvijanović ovdje igra ključnu ulogu “prihvatljivog lica” za Zapad, operativca koji pegla Dodikovu retoriku, dok on suštinski trguje uticajem. Očigledno je da Dodik više nije izolovan onako kako bi u Sarajevu željeli vjerovati; on je pronašao pukotinu u američkom oklopu.
Beogradski razvod i ruska “linija”
Jednako važna dimenzija ovog manevra je ruski faktor. Pogrešno je tumačiti Dodikov flert sa Amerikancima kao izdaju Moskve. Upravo suprotno, ova operacija je najvjerovatnije izvedena uz prešutno znanje a možda i odobravanje Kremlja. Za razliku od Aleksandra Vučića, čija se politika “sjedenja na dvije stolice” u Moskvi sve više tumači kao nepouzdano “hedžiranje” i kojeg Rusi aktivno potkopavaju unutar Srbije, Dodikovi odnosi sa Putinom ostaju netaknuti.
Nedavna posjeta Moskvi i Dodikovo okruživanje provjerenim proruskim kadrovima, poput Siniše Karana, šalje jasnu poruku: Banja Luka je za Moskvu ostala pouzdaniji partner od Beograda. Karanova pobjeda (i neutralizacija faktora poput Blanuše, čija bi pobjeda mogla unijeti nestabilnost) zacementirala je ruski uticaj u sigurnosnom aparatu RS-a.
Trenutno, jedina prepreka koja Dodiku sužava manevarski prostor jeste tinjajući sukob sa Vučićem. Vučića iritira činjenica da je Dodik postao samostalan geopolitički faktor koji, paradoksalno, ima bolje odnose i sa Zagrebom i sa određenim krugovima u Moskvi nego on sam. Međutim, taj jaz neće dugo trajati. Dodik se potvrdio kao nezaobilazna politička činjenica. Vučić će, pritisnut realnošću, morati prihvatiti Dodikovu autonomiju, iako će vjerovatno nastaviti tiho podržavati opoziciju u RS-u kako bi ga držao pod kontrolom. Ipak, strateški gledano, Rusija pravi zaokret od Vučićevog balansiranja ka Dodikovoj apsolutnoj lojalnosti.
Osovina Jerusalem – Banja Luka – Zagreb
Možda najopasniji aspekt Dodikove nove strategije je korištenje izraelskog i hrvatskog kanala za legitimizaciju svojih ciljeva. Osovina Jerusalem–Banja Luka nije samo politička; ona je duboko ideološka i sigurnosna. Izrael, zauzet ratom na Bliskom istoku, postaje agresivniji na Balkanu, gradeći mrežu saveznika koji će se suprotstaviti turskom uticaju. U toj jednačini, Dodik i Dragan Čović su prepoznati kao prirodni saveznici Tel Aviva.
Kroz narativ o “Izraelu na Balkanu”, Dodik se u očima američkih neokonzervativaca i izraelskih lobista pere od imidža ruske marionete i predstavlja kao partner u borbi protiv “radikalnog islama”. To je karta na koju Sarajevo nema odgovor. Uz to, Zagreb čvrsto stoji iza Dodika. Izjave Zorana Milanovića i potezi vlade Andreja Plenkovića (poput Južne interkonekcije gdje se Dodik uključuje kao faktor) jasno pokazuju da Hrvatska vidi RS kao sredstvo za slabljenje državnosti BiH i otvaranje prostora za hrvatsku politiku. Savez sa Zagrebom je Dodikov drugi kanal prema Zapadu.
Mađarska varijabla: Spavanje Sarajeva
U široj geopolitičkoj slici, Mađarska ostaje ključna tačka. Viktor Orban je Dodikov najglasniji advokat u EU, te uz Hrvatsku i u NATO savezu. Međutim, ankete pokazuju da bi Orban mogao izgubiti od Petera Magyara na narednim izborima u aprilu ove godine. Pobjeda Magyara bila bi snažan udarac za Dodika. Ali, ovdje dolazimo do strateškog sljepila Trojkine “diplomatije”.
Dok Dodik plete mrežu sa desničarima od Washingtona do Budimpešte, Sarajevo nije izgradilo nikakav odnos sa mađarskom opozicijom. Probosanska strana pasivno čeka rezultate izbora, umjesto da proaktivno djeluje. Ako Orban padne, to će biti sretna okolnost, a ne rezultat bosanske diplomatije, koja će i po ovom pitanju ostati nesnađena. Čak, i gore od toga, vjerovatno prepustiti secesionističkim snagama da izgrade komunikaciju sa post-Orbanovskom Mađarskom.
Ulazak u savršenu oluju?
Kada sintetiziramo sve ove faktore, dolazimo do projekcije koja mora upaliti alarme. Sve dok je Rusija zaglavljena u Ukrajini, Dodik se ne može u potpunosti osloniti na nju za radikalne poteze (poput secesije). Međutim, najgori scenarij za BiH izgleda ovako:
– Rusija pobjeđuje u Ukrajini ili postiže mirovni sporazum koji joj ostavlja teritorije i moć, te se miri sa pragmatičnim dijelom američke administracije.
– Viktor Orban preživljava izbore i nastavlja blokirati EU sankcije i podržavati Dodikov secesionizam.
– Izrael stabilizira front na Bliskom istoku i preusmjerava resurse na jačanje anti-bošnjačke i anti-turske mreže na Balkanu.
– Trumpovi Republikanci preuzimaju potpunu vlast u SAD-u, a ideološka klima u Evropi nastavlja ići udesno.
– Vučić i Dodik peglaju odnose pod pritiskom činjenica na terenu koje govore da je Dodik i dalje najjači politički faktor u entitetu.
Pod navedenim okolnostima bi Dodik ostao glavni saveznik Zagreba i Čovića u nasrtajima na BiH, te bi se smrtonosni obruč nastavio sužavati.
Refleksija na Sarajevo
Šta ovo znači za unutrašnju scenu? Iako je nešto što bi u ovom trenutku prijalo Sarajevu, jačanje srpske opozicije na narednim izborima ostaje upitno. Dodikova kontrola nad resursima i narativom, potpomognuta uspjesima na međunarodnom planu (poput ovog u SAD-u), čini ga teškom metom. Opozicija u RS-u često pokušava biti “veći Srbin od Dodika”, što je utakmica u kojoj ne mogu pobijediti.
S druge strane, jačanje hrvatske opozicije protiv Čovića je imperativ za opstanak građanske ideje u BiH, ali taj proces ide sporo. U ovakvim okolnostima saradnja sa hrvatskom opozicijom je imperativ. Čovićeva sprega sa Dodikom i Izraelom čini ga izuzetno zaštićenim, a Zagreb, bez obzira na to ko je na vlasti (HDZ ili SDP), strateški podržava Čovića kao garanta uticaja.
Milorad Dodik nije politički mrtvac; on je evoluirao. Odustao je od čekanja da ga Sarajevo zavoli i krenuo u agresivnu diplomatsku ofanzivu tamo gdje se moć stvarno nalazi. Koristeći islamofobiju kao valutu, rusku zaštitu kao osiguranje, a izraelsko-hrvatske veze kao propusnicu za Zapad, on gradi poziciju koja može preživjeti čak i američke sankcije. Sarajevo, uljuljkano u iluziju da će “stranci riješiti stvar”, mora se probuditi. Ako se probosanska politika hitno ne poveže sa novim evropskim snagama (poput mađarske opozicije) i ne razbije narativ o “radikalnom islamu” u Washingtonu, geopolitička realnost će je pregaziti. Vrijeme ne radi za BiH, ono radi za one koji su spremni igrati prljavo, hrabro i na više tabli istovremeno.
Ukoliko se klima okrene prema gore navedenom nepovoljnom scenariju uz poklapanje svih navedenih elemenata u korist Dodika, tada bi on gotovo nesmetano mogao ići u pravcu da nastavi tamo gdje je stao kada je kroz Narodnu Skupštinu RS-a progurao antiustavne zakone.
To bi značilo: revidiranje Dejtona, izgradnja “Dejtona 2” (šta god to značilo), tematiziranje i rješavanje pitanja državne imovine, i niza drugih poteza koji bi vodili u pravcu tihe secesije. Naravno, u sve ovo treba dodati da Amerikanci vrše pritisak kako bi se sklonio Christian Schmidt i lobiraju da na njegovo mjesto dođe Amerikanac. Ukoliko bi taj “Amerikanac” imao klasični američki pristup kakav mnogi imaju, poput ideje “razmjene teritorija”, što je eufemizam za mijenjanje granica, to bi prijetilo da stvori povoljnu klimu u pravcu secesije od BiH.
(STAV)
