Legitimno predstavljanje u Ustavu ne postoji, tretiraju nas kao da smo plemena

Gospodine Ademoviću, kako vidite posljednju rundu pregovora za izmjene Izbornog zakona, gdje imamo i jednu novinu – pregovori će imati i zatvoreni format u Neumu?

Pred nama je još jedna teška sedmica pregovora predstavnika međunarodne zajednice i predstavnika konstitutivnih naroda. Još jednom međunarodna zajednica, upitnog legitimiteta, pokušava da izvrši pritisak na predstavnike pojedinih političkih stranaka da prihvate izmjene Izbornog zakona, po volji i želji HDZ-a. Umjesto da se svim silama bore protiv Dodikovog secesionizma, kao prioritet prioriteta, da ga zaustave, pomognu da se odgovorni procesuiraju, predstavnica Evropske službe za vanjske poslove Angelina Eichhorst, specijalni predstavnik SAD-a za izbore Matthew Palmer, ili kompromitovani, populistički komesar za proširenje Oliver Varhelyi, uključujući i njihove EU domaćine u BiH, pokušavaju da uvedu legitimno predstavljanje u Izborni zakon BiH.

Ali legitimno predstavljanje je suštinski zahtjev HDZ-a bez kojeg, čini se, HDZ neće napraviti korak ka kompromisu?

Legitimno predstavljanje ne postoji ni u Ustavu BiH od 1995. do danas, niti u bilo kojoj državi svijeta. Zašto? U Dejtonu su potpisnici sporazuma potpisali da će u dva organa – Predsjedništvu BiH i Domu naroda – svaki narod imati jednako pravo na učešeće u vlasti. Međutim, u Ustavu BiH njihov legitimitet nije vjerski, plemenski, krvni, etnički ili partijski, već isključivo građanski. Vrlo jednostavno: Srbina biraju građani s teritorije RS-a, a Bošnjaka i Hrvata građani s teritorije FBiH. Pri tome, pojmovi “Srbin”, “Bošnjak” i “Hrvat” su stvar subjektivnog određenja, a ne politike neke etničke stranke. Sve je to najtananije objasnio Ustavni sud BiH još 2000. godine. Evo, čak i da zanemarimo da članove Predsjedništva biraju građani, već srpski, bošnjački i hrvatski građani, opet je i za takvu situaciju Evropski sud za ljudska prava, u jednom belgijskom slučaju, naglasio da tu nema ništa nedemokratski. Prema tome, Ustav BiH je jasan. Nema tu nikakvog prostora za hadezeovska tumačenja ustavnog života poslije 25 godina.

Zašto je onda Ustavni sud BiH donio presudu u slučaju apelacije Bože Ljubića. Kako objašnjavate taj slučaj s obzirom na tvrdnje koje iznosite?

Kada Dragan Čović priča o legitimnom predstavljanju, onda on želi da mijenja Ustav kakav je dogovoren u Dejtonu i kakvog je potpisala Federacija BiH, znači ne Hrvat, već predstavnik Federacije BiH. “Legitimno predstavljanje” predstavlja pokušaj da se izbornim inžinjeringom omogući de facto da članove Predsjedništva BiH i članove domova naroda u BiH i FBiH biraju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a ne građani u federalnim jedinicama, i to po mjeri najvećih etničkih stranaka. Time se prelazi s federalnog koncepta i građanskog legitimiteta, na sasvim jedan drugi, etno-nacionalistički i profašistički koncept “istinskog, čistog pripadnika i predstavnika”, koji liči na one srednjovjekovne ideje krvi i tla: svaka vjera, svaka rasa, svako pleme bira svoje. Tačno je, doduše, da je Ustavni sud BiH donio jednu odluku u smislu legitimiteta predstavnika, ali ona je provedena i nije više aktuelna. Ustavni sud BiH je nakon usvajanja te odluke, poznatije kao predmet “Božo Ljubić“, dao rok od šest mjeseci da Parlamentarna skupština BiH izmijeni odredbu ako želi, u protivnom odredba stupa van snage. To se desilo. Prošao je rok. Odredba je stavljena van snage i pravni život je nastavljen bez te odredbe. Opet ništa sporno.

Međutim, opet imamo situaciju da međunarodni pregovarači, kao medijatori također naglašavaju pitanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda?

Postavlja se pitanje šta je sporno reći da “legitimno predstavljanje” ne može biti tema. Međunarodno pravo, uključujući sve međunarodne institucije za tumačenje prava i demokratije na strani su takvog stava. Ako međunarodni zvaničnici žele da razgovaraju o pet presuda Evropskog suda za ljudska prava ili o integritetu izbornog procesa, može, ali “legitimno predstavljanje” bi trebala biti tema ad acta. Naravno, države i njihovi javni dužnosnici, kao što je predsjednik Hrvatske gospodin Zoran Milanović, mogu zagovarati takva rješenja u Hrvatskoj. BiH se ne bi trebala miješati u to, mada bi trebala izraziti žaljenje što predsjednik jedne države EU, nama susjedne, zagovara takve, blago rečeno, etno-nacionalističke koncepte. Isto tako, dobro bi bilo izučiti propali pokušaj američkih vlasti da uvedu garanciju pripadnika crne rase da biraju svoje predstavnike na teritorijama gdje su većina te koje koncepte su američki federalni sudovi proglasili neustavnim. Prema tome, ako ne može u SAD-u, ne može u Evropi, onda ne može ni ovdje.

Zašto je prema vašem mišljenju termin legitimno predstavljanje sporan?

Mislim da bi svaki pošten Bosanac i Hercegovac, koji voli ovu državu, o “legitimnom predstavljanju” jednostavno trebao reći u duhu Đurine opaske “Ma, bjaaaži”, što rječnikom Dragana Čovića znači “nema kompromisa o legitimnom predstavljanju”. Tačka. Kome se Bosanci i Hercegovci, ili njihovi predstavnici, trebaju pravdati što ne žele o tome pregovarati? Da li shvataju ovi očigledno nelegitimni svjetski pregovarači da legitimno predstavljanje dijeli građane, stvara antipluralnu atmosferu koja hrani etnonacionalizam i korupciju, razbija multietničke političke stranke, akomodira atmosferu za buduće secesionističke pokrete. Naravno, ono što me još interesuje na kraju jeste pitanje zašto se, ustvari, ovi predstavnici međunarodne zajednice, kao Eichhorst ili Palmer, tako ponašaju prema našim građanima i prema našoj domovini? Recimo, možemo shvatiti zašto to radi predsjednik Milanović ili Oliver Varhelyi. Oni su takvi, mizerni, populisti, šovinisti, politički konvertiti. Međutim, za ove druge, moramo naći odgovor.

Ali to što govorite je velika kritika međunarodnoj zajednici, s kim onda razgovarati?

U posljednjih 25 godina, bez sumnje, možemo zaključiti nekoliko stvari. Prvo, međunarodna zajednica je od BiH napravila “zarobljenu državu”. Konstantno pregovaraju s predstavnicima naroda, a ne s predstavnicima državnih institucija. Stvaraju se paralelizmi u vršenju vlasti, čija podloga je etnička korupcija. Postoji formalna vlast, bez faktičke moći, i de facto vlast koja kontroliše procese. Nedemokratski izbori, de facto, ne igraju bilo kakvu efektivnu ulogu u demokratskim procesima. Znači, oni sami doprinose stvaranju anti-demokratskog okruženja. Drugo, međunarodna zajednica je svjesna da se blokada države ili Federacije ne može riješiti pravnim sredstvima, a ne žele da koriste bonske ovlasti koje bi omogućile da se osudi nedemokratsko djelovanje i nelegitimni pritisak (recimo HDZ-a), što je bila ranija politika. Sjetimo se slučaja Hercegovačke banke. Pri tome, ništa se ne čini da se zaustavi lobističko divljanje evropskog HDZ-a, koje predvodi mostarka Željana Zovko. I konačno, međunarodna zajednica i njeni predstavnici, odavno su odustali od rješenja u skladu sa civilizacijskim, evropskim, međunarodnim, ustavnim ili drugim prihvatljivim i logičkim standardima, već se priklanjaju tezi da je prihvatljivo sve što se lideri tri konstitutivna naroda dogovore.

Kakva se poruka onda šalje?

U ovakvoj jednoj situaciji čovjek može samo zaključiti da međunarodna zajednica i njeni predstavnici jednostavno ne poštuju našu državu i naše građane. Oni mogu izaći s bilo kojim konceptom, a da se ne zacrvene. Tretiraju nas kao da smo srednjovjekovna plemena. Ne smatraju da smo mi zaslužili evropske standarde, demokratiju, evropska ljudska prava, slobodne izbore, slobodno tržište, jer te teme ne stavljaju na stol, već je prihvatljivo bilo šta što ne generiše krizu. Bitno im je samo da se riješi problem. Za njih se legitimno predstavljanje nameće samo kao jedan problem, slično Dodikovoj secesiji, i ništa više. Oni se ne pitaju da li je to prihvatljivo s evropske tačke gledišta i da li donosi prosperitet. Znači, oni ne računaju na nas u EU, već nam zamazuju oči u pogledu naše budućnosti. S legitimnim predstavljanjem ne možemo u EU, niti sa zaboravljenim presudama Evropskog suda za ljudska prava. Zato je, zaista, došlo vrijeme da se kaže “Ma, bjaaaaži”.