Oni koji danas po ulicama nose slike ratnih zločinaca, koji ih pravdaju, slave, grle se s njima i nazivaju herojima, ti ljudi svjesno gaze svaku mogućnost normalnog života u ovoj zemlji.
To nije „sloboda mišljenja“, to je otvoreno ruganje žrtvama i poruka da im mir nikada nije bio cilj.
Kako oni uopšte zamišljaju život u jednoj državi? Jer druge nemamo.
Nema rezervne BiH, nema plana B. Ili ćemo živjeti zajedno ili ćemo se stalno vrtjeti u krugu mržnje, straha i bijede. Nema treće opcije.
Ne možeš u isto vrijeme tražiti mir, a nosati slike onih koji su taj mir zatrpali masovnim grobnicama.
Ne možeš govoriti o budućnosti, a braniti ljude koji su sistematski uništavali tuđu sadašnjost.
Ne možeš tražiti poštovanje, a slaviti zločin.
To nije patriotizam. To je kukavičluk prerušен u „nacionalni ponos“. To je svjesno držanje društva u ratu, iako se puca samo riječima i simbolima. A simboli su opasni, jer pripremaju teren da se zlo ponovi.
Ako žele državu samo za „svoje“, neka budu pošteni i kažu: mi ne želimo zajednički život. Ali dok god žive ovdje, dišu isti zrak i koriste iste puteve, moraju znati jedno: država se ne gradi na kostima nevinih niti na slavljenju ubica.
Ovo je jedna zemlja!
Teška, ranjena, ali jedina koju imamo.
Ili ćemo je učiti živjeti u istini i odgovornosti ili ćemo je zajedno vući nazad, pravo u ponor iz kojeg smo jedva izašli.
