U Bosni i Hercegovini, gdje su identiteti često važniji od ideja, politička scena je podijeljena ne samo po etničkim linijama, već i po vizijama o tome šta znači biti predstavnik naroda.
U tom krajoliku, Željko Komšić se pozicionira kao predstavnik građanskih Hrvata – one tihe manjine koja se ne poistovećuje s HDZ-ovom nacionalnom politikom – dok Bakir Izetbegović nastupa kao neupitni tumač volje bošnjačkog naroda, barem kako je SDA vidi.
Komšić: Glas izvan etnonacionalnog kartela
Komšić, iako po Ustavu član Predsjedništva iz reda Hrvata, gradi svoju politiku na ideji da narod ne treba biti politička torovina. Njegov izborni uspjeh redovno dolazi iz većinski bošnjačkih sredina, ali on uporno ponavlja da ne predstavlja Bošnjake, već one građane – Hrvate, Bošnjake, Srbe i ostale – koji žele BiH kao državu ravnopravnih pojedinaca, a ne kolektivnih predstavništava.
Zbog toga je često meta kritika i iz Zagreba i od HDZ-a BiH, koji ga nazivaju “nelegitimnim”, a nije pošteđen ni iz Sarajeva. Tamo ga, iako mu ponekad aplaudiraju zbog državotvorne retorike, često dočekuje sumnjičavost – jer nije pod partijskom šapom SDA. A to u Bosni, naročito među Bošnjacima, zna biti neoprostivo.
Izetbegović: Monopol nad bošnjačkim identitetom
Bakir Izetbegović, sin rahmetli Alije Izwtbegovića i lider SDA, odavno je uspostavio narativ po kojem je SDA jedini autentični predstavnik Bošnjaka.
Svako ko se usudi izaći iz tog okvira – bilo da je i Elmedin Konaković ili neko treći – automatski postaje „izdajnik“, „saradnik s neprijateljima“ ili „sluga stranih interesa“.
U tom smislu, Bakir ne dozvoljava pluralizam unutar bošnjačkog političkog korpusa – već traži disciplinu i lojalnost. A Komšić, iako nije čistokrvni Hrvat, postaje još opasniji jer svojim građanskim diskursom uzima pažnju dijela bošnjačkog biračkog tijela koje je zasićeno SDA-ovim patronatom, nepotizmom i političkim stagnacijama.
U pozadini leži dublja borba: Komšićev model građanske države, u kojoj su ljudi politički ravnopravni kao pojedinci, naspram Izetbegovićevog modela kolektivnih prava i dogovora naroda. Prvi podrazumijeva rizik da „tvoj narod“ neće uvijek biti na vlasti, dok drugi učvršćuje pozicije „legitimnih“ predstavnika – često po cijenu demokratije.
Odnosi između Željka Komšića i Bakira Izetbegovića možda se spolja čine kao savez u borbi protiv zajedničkih protivnika – HDZ-a i SNSD-a – ali njihovi putevi vode ka vrlo različitim vizijama Bosne i Hercegovine.
Komšić pokušava da bude predstavnik građana koji razmišljaju svojom glavom, dok Bakir ostaje dosledan ideji da je SDA jedini politički „čuvar“ bošnjačkog naroda – a da su svi ostali, u najboljem slučaju – zavedeni, a u najgorem – izdajnici.
U toj priči, istina nije crno-bijela, ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina neće moći napredovati dok god politička lojalnost prema vođama bude važnija od političke odgovornosti prema građanima.
Autor: Balkan X portal
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
