Teško da ima nepravednije države u svijetu gdje se više gaze prva jednoga konstitutivnog i suverenog naroda kao što se gaze prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Sama činjenica da su Srbi dobili pola države kao nagradu za agresiju, ovu je zemlju u startu učinila duboko nepravednom.
Umjesto da su Srbi kažnjeni i suđeni za agresiju i zločine nad Hrvatima i Bošnjacima, oni su nagrađeni teritorijalnom cjelovitošću. Hrvati su silom „gurnuti“ u Federaciju s Bošnjacima s ciljem da se vremenom asimiliraju i nestanu kao narod.
U Federaciji se grubo krše prava Hrvata koja idu dotle da im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva u više navrata čime se nastavlja marginalizacija Hrvata.
Samo mudra strategija može Hrvate sačuvati od nestanka
U takvim okolnostima kada imate za „političke neprijatelje“ i Srbe i Bošnjake, ali i međunarodnu zajednicu na čelu s SAD-om, samo mudra politika i biranje najsposobnijih kadrova može jamčiti opstanak hrvatskoga naroda na vjekovnim ognjištima. Na žalost, rezultati nedjeljnih lokalnih izbora kazuju suprotno, da je katastrofalan odaziv birača upravo na ozemlju gdje Hrvati žive u većini. Ljudi naprosto nisu zainteresirani birati najbolje jer nema političke konkurencije.
U Republici Srpskoj se vodila politička utakmica i izbori su bili dinamični.
Opozijica je uspjela uzeti Banja Luku i Bijeljinu, dva najveća grada Republike Srpske. Politička se utakmica odigravala i među bošnjačkim strankama prije svega u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Kladuši.
„Trpanje“ poslije 19 sati
Rezultati izbora u BiH su pokazali zabrinjavajući trend za Hrvate. Ne samo zbog toga što su partije koje djeluju protiv interesa hrvatskoga naroda ostvarile značajne pobjede.
Već dugi niz godina Hrvati u BiH upozoravaju na nepravedan izborni sustav, koji omogućava da predstavnici drugih naroda biraju njihove političke predstavnike, što je protivno Daytonskom sporazumu.
No, upravo ta ugroženost je do sada bio motiv izlaska Hrvata na izbore. Međutim, lokalni su izbori drugoga karaktera pa se, osim u miješanim sredinama, više ne može motivirati ljude da obave svoju građansku dužnost.
Manipulacija izbornim procesom je usavršena pa ni slaba izlaznost za „prave mahere“ ne predstavlja velik problem. Ono što ne mogu za vrijeme izbora „maheri“ nadoknade poslije, kada se birališta zatvore. Tada počinje „trpanje“. Toga su ljudi postali svjesni i ne žele više ni izlaziti na izbore, budući i tako i tako to za njih odrade oni koji su za „trpanje“ (čitaj: krađu) zaduženi.
Partijska birokracija uspjela je ljude rastjerali po svijetu, ali za to „oni“ umjesto iseljenih glasuju poslije 19 sati, kada se birališta zatvore. Na drugoj strani, ništa ne čine da se ti ljudi vrate na rodnu grudu. Štoviše, oni im povratak sustavno priječe. Ne trebaju im oni koji su otišli jer nisu „njihovi glasači“, niti će ikada biti. To znaju jako dobro jer ih je iz zemlje istjerala nepravda i korupcija vladajućih.
Ne dopuštaju im ni e-glasovanje jer znaju da će ti ljudi glasovati protiv njih. Zbog svega toga narodu su se partije kao zločinački strojevi za osvajanje vlasti, ogadile. Partije su se stavile naspram naroda.
Imaju li vladajući legitimitet?
Često su se naši političari pozivali na legitimitet i legalitet onih koji lažno predstavljaju Hrvate u tijelima vlasti. Spomenimo samo slučaj Komšić. Ali idemo malo pogledati stanje u općinama s hrvatskom većinom i kakav legitimitet tu ima izabrana vlast. U Tomislav gradu, primjerice, je samo 11,5 posto glasača podržalo Pomak. Od 21.357 dobili su potporu 2.467 glasova ili 11,5 posto. Od tih 11,5 posto više od pola je uhljebljenih u javnim službama.
Dakle, 88,5 posto ne vjeruje takvoj vlasti, niti ju je biralo.
Zar to nije zabrinjavajuće?
Više od 88 posto birača se svakodnevno pita ima li smisla živjeti u općini kojom upravlja vlast čiji je legitimitet najniži u EU?
U ŽZH-e gdje vlada HDZ, u gradu Širokom brijegu je od 23.877 glasača vladajući HDZ dobio svega 6.130 glasova. Oko 25 posto. Malo bolje nego u Tomislav gradu, ali i to je premalo za vjerodostojnost i legitimitet onoga koji vlada.
Što se pak tiče HNŽ-a, višedesetljetna kriminalna vladavina dr. Smiljana Vidića i njegovih poltrona u Čapljini rezultirala je da je HDZ izgubio većinu u gradskom vijeću, iako je na čelu grada ostala Vidićeva miljenica, kućanica Iva Raguž. Njoj je prva dužnost mjesto gradonačelnice?! Kako će vladati kad u vijeću nema većinu, vidjet ćemo. Još netko tko nema nikakva političkoga, ni radnoga iskustva.
Ljudi se sve više pitaju ima li smisla živjeti u zemlji u kojoj pojedinci koriste znanje, položaj, ovlasti, zakone i procedure kako bi prevarili svoj narod? Većinu su rastjerali, a one uporne, koji unatoč svom kriminalu i korupciji vladajućih ostaju, pljačkaju do gola.
Što nam je činiti?
Hrvatima, kao najmalobrojnijem narodu u BiH, prijeti nestanak ukoliko se ovakav trend nastavi. Samo maksimalna izlaznost i biranje najsposobnijih kandidata u poštenoj političkoj utakmici, mogu Hrvatima osigurati opstanak. Stranački poslušni mediokriteti će nas odvesti u nestanak.
Kako bi se stanje popravilo i kako nas kao naroda ne bi nestalo nužno je pod broj jedan, mijenjati izborni zakon! Najprije se mora spriječiti svaka moguća krađa! Političke prijevare i krađe moraju postati kazneno djelo koje se strogo kažnjava! Tek kad prvi kradljivac završi iza rešetaka, ostali će se uozbiljiti.
Ukoliko Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH, žele opstati na svojim stoljetnim ognjištima moraju se zalagati za izborni zakon kojim bi svaki državljanin bio obvezan glasovati na izborima. Neizlazak na izbore danas, u ratnim okolnostima je ravan dezerterstvu. Zbog toga sve koji ne bi izašli na izbore, po novom zakonu, treba dobro „oplesti po džepu.“. Olovka je danas najjače oružje za obranu digniteta Domovinskoga rata. Ako mi branitelji biramo dezertere logično je da će među nama biti sve više onih koji dižu ruku na sebe. Danas se Domovina, dom i obitelj brane izlaskom na izbore i biranjem isključivo najkvalitetnijih ljudi. Prisjetimo se 1992. godine i velikosrpske agresije na hrvatski narod. Dvije trećine vojno sposobnih Duvnjaka (odakle sam rodom) se dragovoljno uključilo u obranu Domovine. Nitko nije rekao što moja puška može! Naprotiv, puškama smo išli na tenkove. I pobijedili! Danas je među nama 60 posto onih koji kažu: Što moj glas može? Da smo mi tako razmišljali 1992. danas nas ne bi bilo.
Nadalje, vlast je dužna svakom državljaninu stvoriti uvjete za e-glasovanje. To je posebno važno zato što je sada broj Hrvata koji žive u BiH izjednačen s brojem onih koji žive u dijaspori.
Treba povećati transparentnost procesa brojanja glasova i omogućiti nazočnost domaćih i međunarodnih promatrača tijekom glasovanja, a još više tijekom brojanja glasova.
Treba koristiti zatvorene i opečaćene glasačke kutije koje su pod stalnim nadzorom kako bi se izbjegla manipulacija glasovima.
I ono što je neophodno je video nadzor i nadzor javnosti. To podrazumijeva postavljanje kamera na svim glasačkim mjestima i omogućavanje javnosti da nadgleda proces i doprinosi transparentnosti.
Potrebna je brza digitalna obrada rezultata. Brzo slanje rezultata s glasačkih mjesta smanjuje vrijeme u kojem bi moglo biti krađe.
Razbiti komunističke mitove
U 2025. godini velikih Jubileja za hrvatski narod u BiH najviše što možemo učiniti jest stvoriti pretpostavke za pravične parlamentarne izbore 2026. Komunistički mentalitet i sva njegova zla (jednoumlje, lopovluk i prijevare) trebaju postati prošlost ako želimo ostati konstitutivan narod u BiH. Treba već jednom razbiti mit da su Hrvatsku i BiH stvorili udbaši (Mesić i Budo) te jasno reći da je Hrvatska stvorena voljom hrvatskoga naroda. Taj pošteni narod je i danas najveće bogatstvo Hrvatske i BiH.
