Piše: Balkqn X portal
Gotovo godinu dana sudbina Zorana Galića, bivšeg zamjenika direktora SIPA-e i nekadašnjeg direktora Granične policije BiH, ne zavisi od sudova, tužilaštava ili međunarodnih institucija, već od jednog potpisa u Zagrebu. Taj potpis pripada ministru pravosuđa Republike Hrvatske Damiru Habijanu, koji ima diskreciono pravo da odluči hoće li osoba s crvene Interpolove potjernice biti izručena Bosni i Hercegovini – ili će, kao i mnogi prije njega, ostati van domašaja bh. pravosuđa.
Formalno, procedura je jednostavna: hrvatski sudovi su već utvrdili da su ispunjeni zakonski uslovi za izručenje. Županijski sud u Splitu i Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdili su tu mogućnost, a čak je i ustavna tužba Zorana Galića odbijena. Ipak, u praksi se proces mjesecima nalazi u statusu „u tijeku“, bez ikakvog zakonskog roka koji bi ministra obavezao da donese odluku.
Drugim riječima, pravda čeka – politika odlučuje.
Tišina institucija i luksuz vremena
Dok se bh. pravosudne institucije bore s hroničnim manjkom povjerenja javnosti, sporost hrvatske administracije u ovom slučaju dodatno produbljuje sumnje da se ne radi samo o pravnim, već i o političkim razlozima. Ministarstvo pravosuđa Hrvatske već mjesecima ponavlja identičan odgovor: postupak traje, zakon ne propisuje rok, odluka će biti donesena.
U međuvremenu, Galić se slobodno kreće unutar Hrvatske, boravi na Makarskoj rivijeri i čeka ishod koji će u velikoj mjeri zavisiti od političke procjene – a ne od sudskih činjenica.
Njegova odbrana otvoreno tvrdi da Hrvatska nema obavezu izručivati BiH osobe koje posjeduju hrvatsko državljanstvo, pozivajući se na nepostojanje reciprociteta. Poruka je jasna: ako BiH ne izručuje svoje tražene osobe Hrvatskoj, zašto bi Hrvatska činila izuzetak?
Takva logika, međutim, ne govori o vladavini prava, već o razmjeni političkih usluga.
Optužbe koje nisu bezazlene
Bosna i Hercegovina Zorana Galića ne traži zbog administrativnih propusta ili političkih razlika. Tereti ga se za zloupotrebu položaja, primanje mita i zaštitu organizovanog kriminala – konkretno, međunarodne grupe za krijumčarenje cigareta. Riječ je o optužbama koje zadiru u samu srž sigurnosnog sistema države.
Posebnu težinu slučaju daje i činjenica da je Galić napustio BiH neposredno prije planirane policijske akcije, dok su njegovi saradnici uhapšeni. Tvrdnje da je riječ o pukoj slučajnosti i zdravstvenim razlozima nisu ubijedile bh. institucije, koje sumnjaju da je bjeg bio unaprijed pripremljen.
U pozadini cijelog slučaja nalazi se i kompromitirajuća Sky komunikacija, u kojoj se govori o poklanjanju automobila VW Passat osobi označenoj kao „Z. Galić“. Iako on formalno nije učestvovao u toj prepisci, automobil je pronađen u njegovom posjedu, a komunikacija upućuje na bliske veze s osobama koje su već procesuirane.
Politički progon ili bijeg od odgovornosti?
Galić se u svim svojim podnescima predstavlja kao žrtva političkog progona, tvrdeći da je uklonjen jer je trebao preuzeti jednu od najviših sigurnosnih funkcija u BiH i da se radi o pokušaju njegove nacionalne i profesionalne diskreditacije. Upozorava i na navodnu ugroženost lične sigurnosti u slučaju izručenja, kao i na zdravstvene probleme.
Takvi argumenti nisu nepoznati bh. javnosti. Gotovo svaki visoki zvaničnik optužen za korupciju koristi isti narativ: politika, nepravda, selektivni progon. Problem je što se taj narativ prečesto pokazao kao efikasan način da se izbjegne suočavanje s pravosuđem.
Širi problem od jednog imena
Slučaj Zorana Galića daleko nadilazi sudbinu jednog bivšeg policijskog funkcionera. On ogoljava regionalni problem nekažnjivosti, političke zaštite i selektivne pravde. Dok se granice koriste kao zaklon, a državljanstva kao štit, povjerenje građana u institucije nastavlja da se urušava.
Ako Hrvatska odluči da ne izruči Galića, poruka će biti jasna: dovoljno je preći granicu u pravom trenutku i imati pravo državljanstvo da bi se izbjegla odgovornost. Ako ga izruči, otvorit će se pitanje zašto je odluka čekala gotovo godinu dana.
U oba slučaja, istina ostaje ista – pravda na Balkanu i dalje zavisi manje od zakona, a više od političke volje. A dok je tako, bjegunci neće biti izuzetak, već pravilo.
