Khaled Mashal, dugogodišnji politički ideolog Hamasa koji je preuzeo vodeću ulogu u kolektivnom vodstvu organizacije nakon atentata na Ismaila Haniyeha (srpanj 2024.) i Yahyu Sinwara (listopad 2024.), fotografirao se s arapskim izdanjima biografskih djela o Aliji Izetbegoviću, navodi se u tekstu portala HMS.
Ta fotografija, koja kruži u medijskim i analitičkim krugovima, nisu slučajna epizoda, ona otkriva ideološke niti koje povezuju palestinski islamizam, iransku “osovinsku strategiju” i bošnjačko-muslimanski identitet kakav je oblikovan u devedesetima.
Knjiga kao simbol
Arapsko izdanje knjige “Autobiografija i neizbježna pitanja” (سيرة ذاتية وأسئلة لا مفر منها) koje je objavio izdavač “Darul Fikir El Muasir” (Damask i Bejrut) 2016. godine nije puki prijevod, već zapravo kompilacija Izetbegovićevih autobiografskih zapisa, ratnih dnevnika, pisama i govora; dakle, cjelovit pregled njegove političke i ideološke misli. Sa svojih 728 stranica, knjiga u arapskom svijetu funkcionira kao priručnik za razumijevanje “europskog muslimana” koji je, prema vlastitoj definiciji, živio istodobno po islamskim i europskim načelima.
Za Mashala, čovjeka koji živi u luksuznom egzilu u Dohi i koji se suočava s optužbama “unutarnjega” krila Hamasa da je zamijenio Gazu Dohom, Izetbegović predstavlja primjer političara koji je islamizam preveo iz teorije u državotvornost i od disidenta postao član Predsjedništva. No taj mit o “misliocu koji je stvorio državu” počiva na selektivnom čitanju povijesti koja prešućuje ono što je Izetbegovićev projekt ostavio za sobom: ratne zločine mudžahedina, iransku infiltraciju, težnju za političkim ovladavanjem nad cijelim teritorijem u BiH i nad druga dva konstitutivna naroda.
Izetbegovićeva “Islamska deklaracija” i pitanje panislamizma
Alija Izetbegović je 1970. objavio “Islamsku deklaraciju”. Tekst nije bio program za BiH, bio je to traktat o islamskom poretku u apstraktnom smislu, bez zemljopisne specifikacije. No, njegova fraza o nemogućnosti “mira između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija” postala je ključni argument protivnika velikobošnjačkog nacionalizma. Izetbegović je kasnije inzistirao da Deklaracija nema veze s BiH, već s općim stanjem muslimanskog svijeta. No, ta razlika nije uvjerila ni sve njegove političke saveznike, a kamoli protivnike.
Njegov panislamizam u nekim krugovima shvaćen je kao vizija gospodarske i političke integracije muslimanskog svijeta, a ne kao utopijska restauracija kalifata. No kad je u rujnu 1990., na skupu SDA, masa skandirala “Živio Saddam Husein” te dok su pokraj plakata Homeinija stajali dužnosnici buduće bošnjačke vlasti, postalo je jasno da razlika između “vizionarske” i “utopijske” inačice panislamizma zapravo ne postoji u političkoj praksi.
Veze islamskog svijeta s BiH tokom devedesetih
Kada je 1992. u BiH stigla prva iranska pomoć pod okriljem organizacija poput Iranskog polumjeseca i Fonda potlačenih, Zapad je prešutno dopuštao takve “operacije” jer nije imao jedinstven i strateški odnos prema ratu. Alija Izetbegović je više puta posjetio Iran i tražio njegovu pomoć, a ayatollah Ahmad Jannati, koji i danas predsjedava Vijećem čuvara, bio je zadužen za potporu bošnjačkom političkom vrhu i posjetio je, zajedno s Izetbegovićem, Sedmu muslimansku brigadu. To je tada bila simbolična potvrda zajedničke vizije između Teherana i sarajevske vlasti.
No iza humanitarne fasade djelovali su instruktori Revolucionarne garde; procjene govore o oko 2.000 iranskih boraca, savjetnika i obavještajaca. Oružje se prevozilo pod krinkom humanitarnih letova preko Hrvatske.
Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koncem 1995. zahtijevano je povlačenje iranskih snaga, no Iran je nastojao zadržati prisutnost sve dok međunarodne postrojbe nisu prisilile Teheran na konačni odlazak iz BiH.
Istodobno, u BiH su stizali i drugi strani borci s Bliskog istoka koji su se priključili muslimanskim postrojbama. Domaće i međunarodne istrage, kao i sudski postupci, utvrdili su da su pripadnici tih jedinica počinili teška kaznena djela i svirepe ratne zločine nad hrvatskim i srpskim civilima i zarobljenicima (uključujući i ritualna ubojstva).
Taj segment bošnjačke povijesti i potpore islamista ostao je prilično marginaliziran u javnom diskursu (posebno jer to nije zanimalo zapadnu javnost), no njegova sjena i dalje lebdi nad pitanjem kontinuiteta između devedesetih i današnjih islamističkih mreža u BiH.
Mashal između Katara, Turske i Irana: unutarnji rascjep Hamasa
Khaledov povratak na vrh Hamasa nakon smrti Sinwara i Haniyeha nije bio nimalo gladak. Dokumenti pronađeni u Gazi otkrivaju oštru raspravu između Mashala i iranskog izaslanika Abdollaha Izadija (koji je ubijen u izraelskom atentatu u lipnju prošle godine), koji je optužio Mashala da je “odgovoran za mnoge neuspjehe unutar osovine otpora” i da mu Iranci ne vjeruju.
Iransko vrhovništvo preferiralo je Sinwarovo “tvrdo krilo” oružanog otpora prema Izraelu, dok je Mashala vidjelo kao sklonijeg mirovnim pregovorima u Gazi uz posredovanje Katara i Turske.
Zaključak: simbolika umjesto analize
Mashalovo poziranje s Izetbegovićevom biografijom nije dokaz izravne organizacijske veze između Hamasa i bošnjačkog političkog islamizma; ta veza je posredna, protkana iranskim posredništvom, zajedničkim diskursom o “otporu” te konsenzusom šijitskog i sunitskog islama kada su u pitanju Bosna i Hercegovina i Gaza. No simbolika je sama po sebi politički čin. Ona služi legitimiranju Mashalove pozicije unutar Hamasa kao “intelektualnog” vođe naspram “terenskog” nasljeđa Sinwara. Ujedno signalizira tursko-katarskoj osovini da postoji alternativna intelektualna podloga islamizma koja nije isključivo iranska.
Za Sarajevo, Teheran i Dohu, Izetbegovićevo nasljeđe funkcionira kao švedski stol: svaka strana na njemu nalazi ono što traži; državotvorni islam, ili europski muslimanski identitet. No ono što sve te interpretacije prešućuju jest cijena tog projekta: ratni zločini počinjeni u ime “otpora”, kao i pitanje što zapravo znači panislamizam kad se prevede iz Izetbegoviće “Islamske deklaracije” u konkretnu politiku.
Mashal danas živi u Dohi, Izetbegović je umro 2003, ali veza između njih dvojice pokazuje kontinuitete islamističkog projekta bez obzira na diskontinuitete, neuspjehe i ratne zločine počinjene u ime tog projekta.
/B.G./HMS/
