POLITIČKI NASLJEDNICI PROPALOG PROJEKTA
Piše: Redakcija BXP
U bosanskohercegovačkoj političkoj močvari rijetko šta uspijeva bez stranog đubriva.
Godinama su američke ambasade i njihovi lokalni poslušnici krojili političku scenu prema mjeri vlastitih interesa, gurajući u prvi plan one koji su se smješkali na recepcijama, klimali glavom na brifinzima i ponizno čekali mig iz Washingtona. Ali danas, ono što imamo na vlasti u Trojci nije ni to. Više nisu ni američki poltroni – oni su nešto mnogo gore: klijenti bivšeg američkog režima.
Riječ je o političarima koji su ostali bez gazde. Odbačeni od novih struktura u američkoj administraciji, više ne uživaju ni povjerenje svojih nekadašnjih mentora, a kod kuće su izgubili i minimalni kredibilitet među građanima. Politički kondomi jednokratne upotrebe, koji su poslužili svrsi i završili tamo gdje im je i mjesto – na margini historije, ali uz pokušaj da još jednom, po inerciji, uprljaju sve što dotaknu.
Trojka danas djeluje kao institucionalni relikt jednog propalog eksperimenta – projekta koji je zamišljen da oslabi sve tradicionalne političke stubove u Federaciji BiH, prije svega one koji su se suprotstavljali kolonijalnom modelu upravljanja zemljom. No, kad se promijenio kurs američke politike prema Balkanu, njihovi pokrovitelji su se povukli, a domaći učenici ostali su kao izgubljena djeca bez učitelja.
U tom vakuumu oni sada pokušavaju dokazati vlastitu važnost, ali im to ide otprilike kao i imitacija ozbiljne državne politike – tragikomično. Njihova vanjska politika je niz klečanja bez aplauza, unutrašnja politika niz izvinjenja bez efekta, a ekonomska politika – kolektivni spin doktora bez recepta.
Ono što ovu situaciju čini posebno opasnom jeste činjenica da Trojka više ne djeluje ni po nalogu nekoga moćnog, već iz potrebe za preživljavanjem. To je dvostruka i smrtna opasnost – jer dok su ranije barem imali instrukcije, sada lutaju kao ranjenici u magli, u pokušaju da sačuvaju ono što se više ne može sačuvati.
Kada su američki zvaničnici u BiH shvatili da su investirali u političke amatere bez državničkog kapaciteta, povukli su podršku i prešli na model “stabilnosti po svaku cijenu”. Trojka je, međutim, ostala da vegetira – kao dokaz jedne neprirodne, sramotne političke kopulacije u kojoj su i domaći i strani faktori izgubili ono malo dostojanstva što su imali.
Danas, dok se Milorad Dodik otvoreno ruga državi, a hrvatski politički faktori u BiH diktiraju uslove iz Zagreba, Trojka se bavi selfijima i internim frakcijskim borbama. Dok gube kontrolu nad svakim ključnim procesom, oni se hvale “novim partnerstvima” i “evropskim putem”, iako ni sami ne znaju da je to put kojim se ide – unazad.
Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti još jedan eksperiment s političkim figurama koje nemaju ni ideologiju, ni karakter, ni kompas.
Trojka je postala groteskni podsjetnik da u ovoj zemlji nije najgore kad nas drugi vode – već kad nas vode oni koji su naučili samo da budu vođeni.
