Semir Efendić nije samo promašaj jednog političara, on je ogledalo cijelog sistema koji neumorno proizvodi lidere bez hrabrosti, reformiste bez ideala i moraliste bez morala.
FOTO: Efendić (Screenshot)
Prije par dana je izrečena oslobađajuća presuda Asimu Sarajliću i njegovoj ekipi u ponovljenom suđenju koje je započelo u februaru 2022. godine, a ključna tačka za pokretanje istrage bio je snimak koji je objavio tadašnji i sadašnji načelnik Općine Novi Grad, Semir Efendić.
Na tom snimku govori se o unutarstranačkim izborima za predsjednika Kantonalnog odbora SDA Sarajevo, održanim početkom 2020. godine. Na audiosnimku se čuje kako trojica aktera obećavaju zaposlenje supruge Velidu Tvrtkoviću u zamjenu za glas Fikretu Prevljaku. U to vrijeme, prvooptuženi Asim Sarajlić je bio na čelu kadrovske komisije SDA i član Predsjedništva stranke, što daje dodatnu težinu cijelom slučaju.
U kiljetelizmu nadmašio svoje mentore
Retoričko pitanje koje Sarajlić postavlja nakon izricanja presude, da li je društvo zaista bolje njegovom ostavkom i okončanjem ovog procesa, otvara važnu temu o kojoj bismo svi trebali razmisliti. Ovaj slučaj prevazilazi okvire pravne borbe i pokreće širu raspravu o političkoj odgovornosti i etici u političkom životu.
U cijeloj ovoj situaciji najintrigantnija figura svakako je Semir Efendić, trenutni predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu (S za BiH).
Povodom snimka koji je objavio, Efendić je kazao da je tražio političku odgovornost, koja je pod pritiskom javnosti ipak na kraju i uslijedila.
„Objavio sam snimak isključivo u interesu javnosti, očekujući prije svega političku i moralnu odgovornost. Zbog enormnog pritiska i reakcije javnosti na sadržaj snimka, politička odgovornost se manifestirala u ostavkama Asima Sarajlića na sve funkcije u SDA, a time i na sve državne funkcije. Niti sam podnosio krivičnu prijavu protiv Sarajlića, iako sam bio direktno pogođen njegovim radnjama, u kojima je koristio sva sredstva, pa čak i nedozvoljena, kako bi utjecao na unutarstranačke izbore na kojima sam bio kandidat“, izjavio je Efendić za portal Klix.ba.
Semir Efendić svakako nije obična, uobičajena politička figura na bh. političkoj sceni. Kao dugogodišnji lokalni političar je pokušavao i pokušava iskoračiti iz svakodnevnih problema poput rasvjete, kanalizacije i asfaltiranja prigradskih naselja, ali očigledno nije uspio napraviti pravi značajniji iskorak. Ipak, u svom Novom Gradu stvorio je politički sistem koji podsjeća na sjevernokorejski model, gdje on igra ulogu koju nimalo ne zaostaje za Kim Jong Unom. Kroz klijentelizam dominira općinskim institucijama, nametnuvši se kao posljednji arbitar u svim važnijim procesima, demonstrirajući da je SDA-ovski model upravljanja ne samo dobro teorijski izučio, nego i praktično izveo na visokom nivou kvalitete, nadmašivši sve svoje mentore.
Međunarodni politički akteri odavno su upoznati sa svim njegovim poslovno-interesnim marifetlucima, te su zbog toga neskriveno podržavali Adnana Delića na lokalnim izborima 2020. godine.
Efendićeva politička karijera nije bila imuna na kontroverze, a jedna od najvećih mrlja njegovom imidžu svakako je i nesretni slučaj saobraćajne nesreće u kojoj je smrtno stradala jedna osoba. Efendić je tada, 17. marta 2018. godine, upravljao vozilom Golf V i, prema presudi, zbog nehata izazvao smrt pješaka inicijala E.S.
Iako je Efendić nakon toga osuđen na godinu dana uslovne kazne, to nije bio kraj njegove političke karijere, naprotiv.
Efendić je osiguravši uvjetnu kaznu napustio SDA, očigledno svjestan da je “iskoristio” situaciju i dalje nastavio svoju političku karijeru kroz vođenje Stranke za Bosnu i Hercegovinu. To je samo jedan od primjera koji jasno pokazuje duboku političku i moralnu šupljinu u njegovom djelovanju. U svakoj normalnoj evropskoj zemlji, političar koji je imao ulogu u takvom događaju odmah bi podnio ostavku i sebe udaljio iz političkog života, bio osuđen ili ne, no u Bosni i Hercegovini se takva pravila moralne i političke odgovornosti ne primjenjuju.
Makijavelistički pragmatizam
Međutim, makijavelistički pragmatizam Semira Efendića očigledno nadmašuje bilo kakve moralne principe koji bi se očekivali od jednog političara. Njegov izlazak iz SDA nije bio rezultat borbe protiv kriminalnih radnji unutar stranke, već zato što nije mogao napredovati unutar te hijerarhije. U suštini, on nije napustio SDA zbog etičko-moralnih razloga, već zbog vlastite političke ambicije i nesuglasica u stranačkoj hijerarhiji. Međutim, kao što prva ljubav ne podliježe zaboravu, tako ni Efendiću nije smetalo da na prošlim lokalnim izborima uspostavi koaliciju sa onima od kojih je navodno pobjegao i sa kojima nije mogao graditi svjetliju budućnost, stvarajući tako politički backup svojoj bivšoj stranci. Upravo se u toj tački razotkrila sva suština političkog lika Semira Efendića kao kalkulanta bez kompasa, koji se kao sitni manipulator skriva iza populističko-nacionalističke retorike. Ovim postupkom Efendić je pokazao svoju potpunu nedosljednost i neprincipijelnost, dokazavši da je političar koji ne može biti alternativa sadašnjim nakaradnim političkim strukturama.
Prilikom formiranja trenutne Vlade Federacije BiH, Efendiću je bilo ponuđeno da participira sa relativno malim brojem mandata i preuzme relativno moćne uzde vlasti, slično kao što je to uradio Dritan Abazović u Crnoj Gori. Međutim, on je pokazao političku nesnalažljivost i vjerovatno pod očiglednim pritiskom SDA, odustao od učešća u vlasti. Ovaj trenutak je samo potvrdio njegovu političku impotenciju, nepromućurnost i nemogućnost da se postavi kao kapacitiran političar i predsjednik jedne parlamentarne stranke.
Efendić je, u suštini, proizvod iste matrice političkog konformizma protiv koje se tobože bori. Čovjek koji je trebao predstavljati novu generaciju političara pretvorio se u recikliranog aparatčika, čiji je lični interes jedini ideološki okvir. Njegov populizam nije autentičan, on je derivat političkog marketinga i vješto upakovanog narcizma, gdje je javni interes tek kulisa za privatni projekat političkog opstanka. Čak i kada pokušava glumiti opozicionara, Efendić to čini sa mjerom oportuniste koji pazi da previše ne naljuti bivše stranačke šefove i nove političko-poslovne partnere. To je njegova najveća slabost, jer on nikada nije imao stvarnu hrabrost da preuzme rizik, da ide do kraja. Umjesto toga, ostao je zarobljen u vlastitoj ambiciji, pretvoren u simbol političke kalkulacije bez sadržaja.
Kalkulant bez kompasa
Fenomen Semira Efendića samo je simptom šire pojave generacije takozvanih “novih bošnjačkih lidera”, koji umjesto da donesu političku i moralnu renesansu, postali blijede kopije onih od kojih su revnosno učili i protiv kojih su se navodno borili. U svom radu su reproducirali iste obrasce klijentelizma, koristoljublja i stranačke poslušnosti koji su i doveli zemlju do tačke potpunog političkog cinizma. Ti ljudi nisu nova nada, već nova verzija starog poraza, generacija koja je naslijedila metode, a ne ideale. Oni ne razumiju da biti lider znači preuzeti rizik, stati nasuprot sistemu, a ne se u njega udobno ugnijezditi ili eventualnim dolaskom na vlast taj sistem kopirati, kao što je slučaj sa Elmedinom Konakovićem, sadašnjim liderom stranke Narod i Pravda.
Ta generacija je najveće razočaranje postdejtonske politike, jer je imala sve, od prilike za obrazovanjem, medijski prostor, podršku javnosti, čak i simbolički kapital mladosti, ali nije imala ono ključno, a to je moralni nerv i hrabrost da bude drugačija. Oni su dokaz da u bosanskoj politici ne postoji smjena generacija, već samo smjena dekoracija.
U konačnici, on nije samo promašaj jednog političara, on je ogledalo cijelog sistema koji neumorno proizvodi lidere bez hrabrosti, reformiste bez ideala i moraliste bez morala. Njegov uspon i pad nisu rezultat spletki ni zavjera, već prirodna posljedica vlastite praznine. Njegov politički put će vjerovatno završiti onako kako je i počeo, u krugu ličnih kalkulacija, bez traga istinske borbe za javno dobro. Efendićev problem nije što je pogriješio, nego što nikada nije imao namjeru da bude bolji. On nije simbol promjene, nego dokaz da tako brze promjene nema. Umjesto da razbija okove starog poretka, on postaje njegov najvjerniji čuvar, samo u novom ruhu.
Na kraju, sve se svodi na jedno, a to je da je Efendić politički proizvod bez vrijednosti i koliko ga god pakovali, on ipak ostaje politički bezvrijedan
