Narod je zbunjen, drogiran pričama o Evropskoj uniji koja sve manje postoji, dok mu se tlo izmiče pod nogama.
Vrijeme je da se jasno kaže: nema neutralnih u ovom ratu, bio on hibridni, ekonomski, ideološki ili politički.
Nema više mjesta za neutralne – u vakuumu između Zagreba i Beograda, onaj ko ne zna ko je, probudit će se kao tuđin u vlastitoj zemlji.
Ako se jednog dana, a taj dan je bliže nego što mislite, probudite u državi u kojoj je račun za struju ispisan na stranom jeziku, a signal na vašem mobilnom telefonu kontrolira centrala izvan granica ove zemlje, nemojte reći da niste bili upozoreni. Živimo u vremenu apsurdnog teatra, gdje dželati našeg suvereniteta ne nose maske, već skupa odijela i birokratski osmijeh, a naša famozna “Trojka”, ponaša se ne državnički, već kao stečajni upravitelj vlastite domovine.
Ono što gledamo nije politika; to je brak iz interesa između lokalne nekompetencije i globalnog predatorstva. Mi nismo u procesu “europeizacije”, mi smo u procesu nacionalne likvidacije.
MMF ropstvo i strategija likvidacije
Krenimo od onoga što boli svakog domaćina – novčanika, ali ne onog ličnog, već državnog, onog zajedničkog ćupa kojeg su generacije punile znojem i krvlju. Trojkaška vlast, u svojoj infantilnoj želji da se dopadne stranim ambasadorima i da kupi socijalni mir do sljedećih izbora, zadužuje se tempom koji bi postidio i najgoreg kockara. Ali, pazite, to nije zaduživanje za gradnju fabrika ili autoputeva koji će vraćati taj novac. Ne, to je zaduživanje za “tekuću likvidnost”, eufemizam za krpljenje rupa na brodu koji tone.
I tu dolazimo do srži prevare, do onog sitnog teksta u ugovorima koji niko ne čita dok ne bude prekasno. Kako mislite da će bakrotirana država, ugušena kamatama, vratiti te silne milijarde? Mislite da će MMF i zapadni kreditori prihvatiti izvinjenja i osmijehe Elmedina Konakovića ili Nermina Nikšića? Ne, gospodo. Kada krediti dođu na naplatu, a kasa bude prazna, na stolu će se naći ono jedino što još vrijedi, ono što su naši očevi gradili, a šehidi branili: BH Telecom, Elektroprivreda, aerodromi, autoceste itd.
To je MMF ropstvo u najavi. To nije reforma, to je priprema terena za onog famoznog “Kabirija”, metaforu za sve bjelosvjetske mešetare koji čekaju da Bošnjaci bankrotiraju kako bi za tepsiju bureka kupili ključeve naše kuće. Prodaja Telekoma ili Aerodroma nije ekonomska mjera; to je zadnji čin Trojkine izdaje. To je kraj ekonomskog suvereniteta. Onog trenutka kada izgubimo energetski i telekomunikacijski suverenitet, mi prestajemo biti politički faktor i postajemo pleme na rezervatu koje plaća harač stranim gospodarima da bi moglo upaliti svjetlo u vlastitoj avliji. Režimski (Trojkini) mediji će vam to prodati kao “povećanu likvidnost”, ali istina je brutalna: Trojka ne upravlja državom, ona predsjedava stečajnom aukcijom.
Južna konekcija: Cijev za tuđe gasove
U tom kontekstu moramo posmatrati i famoznu “Južnu interkonekciju”. Slušamo bajke o energetskoj nezavisnosti od ruskog plina, o američkim interesima koji su tobože naši interesi. Ali, hajde da ogolimo tu laž do kosti. Energetski kolonijalizam 2.0 je na djelu. Umjesto da državna kompanija BH-Gas, kao simbol suvereniteta, kontrolira taj cjevovod, gura se model u kojem će ventil biti u rukama Dragana Čovića i njegovih pokrovitelja, bilo da se zovu “Aluminij”, “Kabiri” ili nekako drugačije. I onda nas je neko prevario da je američki energetski hegemonizam umjesto ruskog, zapravo naš nacionalni interes.
To nije nacionalni plinovod; to je privatni posjed hercegovačkog kartela. Ta “američka alternativa” nije nikakva sigurnosna garancija za BiH, već strateški povodac. Onog trenutka kada pristanemo da nam plin dolazi kroz cijev koju ne kontrolira Sarajevo, već HDZBiH i Zagreb, mi smo potpisali kapitulaciju. Tuđi plin grije izdaju u srcu države. Trojka, u svom podaničkom maniru, spremna je isporučiti naš suverenitet, pravdajući to “višim geopolitičkim interesima”, dok u stvarnosti samo mijenjaju moskovski jaram zagrebačkim.
Grijeh nečinjenja: Uspavanka na minderu
No, ne smijemo biti licemjerni i svu krivicu svaliti samo na one koji aktivno rade na demontaži države. Postoji jedan poseban krug pakla rezerviran za one koji su vidjeli zlo kako dolazi, a nisu učinili ništa. Govorim o indolenciji probosanske politike koja se uljuljkala u vlastite uobrazilje koje im govore da je dovoljno ne raditi mnogo i kako će vrijeme sve posložiti. Stara mudrost kaže da je za trijumf zla dovoljno da dobri ljudi ne urade ništa. A patriorski blok, ukoliko je uopće živ, u ključnim trenucima je radio to – ništa, ili premalo. To je jednostavno nacionalni mehanizam odbrane koji bi morao biti mnogo ažurniji.
Ne smije se dozvoliti da pasivnost postane gorivo za trijumf zla u Bosni. Dok su Trojkaši potpisivali sramne sporazume u Laktašima i Mostaru, često se djelovalo po principu ‘uvrijeđene mlade’, zabavljajući se unutarpolitičkim intrigama i čuvanjem “lokalnih” pozicija, umjesto da se izvrši široka mobilizacija otpora na ropstvo koje su nam namijenili. Taj konformizam, ta iluzija da će se stvari riješiti same od sebe, nosi klicu opasnosti koliko i sama izdaja. Država se ne brani saopštenjima za javnost, država se brani na terenu, u institucijama, na ulici ako treba. Grijeh nečinjenja je taj koji je omogućio da politički klaunovi preuzmu kormilo i usmjere nas ravno u santu leda.
Smrt “građanina” i surova istina
I ovdje dolazimo do onog najbitnijeg, do identitetskog čvora koji se mora presjeći. U ovom vremenu smutnje, najopasniji su oni koji misle da mogu ostati po strani. Oni koji misle da mogu biti “neutralni”, “građani svijeta”, “fina gradska raja” koja se ne bavi “nacionalnim torovima”.
Sjetimo se Isusove, odnosno Isaove a.s. rečenice koja odzvanja kroz vjekove: “Ko nije sa mnom, protiv mene je.” U kontekstu današnje Bosne, ovo je politička realnost, a ne teološka kovanica. U opredjeljenju između države i izdaje, nema neutralnih. Nema “švicarske” pozicije u BiH.
Narodna masa koja želi biti neutralan u vakuumu izdaje već je okupirana. Neopredjeljeni nestaju. Zašto? Zato što naši susjedi, i sa istoka i sa zapada, nemaju dilema. Oni grade svoje svjetove, šire svoje “svetove”, i u tim svjetovima nema mjesta za nedefiniranu masu koja bi da bude “samo ljudi”. Ako nisi Bošnjak (Bosanac), politički i svjesno, ako nisi spreman braniti taj identitet zubima i noktima, neminovno ćeš morati izabrati da si Srbin ili Hrvat, ili ćeš postati građanin drugog reda, amorfna masa na vlastitoj zemlji.
Politička neutralnost je put u asimilaciju. HDZ i SNSD, uz pomoć svojih beogradskih i zagrebačkih mentora, imaju jasne “makaze” kojima bi da kroje ovu zemlju. Ko se nađe između tih oštrica, a izigrava “građanina svijeta” bez etničkog i državotvornog uporišta, bit će prerezan. Trojkin narativ o “relaksaciji odnosa” je zapravo narativ o eutanaziji bošnjačkog/bosanskog otpora.
Oni nas uvjeravaju da je patriotizam “seljački”, da je borba za nacionalni interes “nazadna”, dok istovremeno Čović i Dodik svoje nacionalne interese dižu na nivo božanstva. Taj autošovinizam, koji Trojka promovira, a neopredjeljena masa guta, direktan je put u nestanak.
Buđenje ili dženaza
Dakle, slika je jasna, ma koliko bila mračna. Pred nama nije samo politička kriza, već egzistencijalni kijamet. Zadužuju nas da bismo sutra morali prodati kičmu ekonomije – telekome, struju, autoceste, rijeke, aerodrome, nebo iznad Bosne, i šta sve ne. Grade plinovode koji će biti omča oko našeg vrata, a ključevi se predaju u ruke drugima. Nacionalni front spava zimski san. Dijeli se, svađa se, podbada se, istovremeno dok rušitelji BiH sprovode svoje perfidne planove tihe eutanazije i ekonomske otimačine.
A narod? Narod je zbunjen, drogiran pričama o Evropskoj uniji koja sve manje postoji, dok mu se tlo izmiče pod nogama. Vrijeme je da se jasno kaže: nema neutralnih u ovom ratu, bio on hibridni, ekonomski, ideološki ili politički. Svaki onaj koji danas šuti, koji kaže “mene politika ne zanima”, sutra će se probuditi kao stranac u vlastitom gradu.
Bosna se ne može voljeti “malo”, niti se može braniti “neutralno”. Ili si tu, na bedemu, svjestan da je ovo borba za goli opstanak, ili si saučesnik u vlastitom nestanku. Trojka je izabrala svoj put – put rasprodaje i podaništva. Na nama je da izaberemo svoj. Ako “dobri insani” nastave ne raditi ništa ili nedovoljno, historija nas neće pamtiti kao žrtve, već kao budale koje su imale državu, a prodale su je za lažni osmijeh stranog namjesnika i malo mira na veresiju. Vrijeme curi, a kamate rastu. One finansijske, ali i one historijske
(STAV)
